Molitva prije učenja

1500
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar "Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.

Protonamjesnik parohije daljske i vjeroučitelj šestog ce Bogdan Tatomir bio je neobičnа ptica. Na jednom času je, nakon kraćeg predavanja o potopu, objašnjavao kako se drži gard i kako se izvodi mavaši-geri.

Znao sam da u Dalju svako svakoga zna, pa sam zblanuto pitao mater ko je pop-Bogdan i zna li nešto o njemu. Gospođa je odgovorila da je Bogdan Tatomir svojevremeno bio slavonska verzija Branda, da je nadanja mnogih kuća ubio izborom fakulteta i da je bio majstor karate, dan treći. Kasnije sam, prilikom slučajnih susreta, prozborio koju s njim, a posljednji put smo razgovarali godinu ili dvije prije njegove smrti.

Tada nisam mnogo razmišljao o vjeri, religiji i hrišćanstvu. Nisam vjerovao, ali nisam znao zašto ne vjerujem; možda su tome razlog bili roditelji koji su još pamtili radničke akcije, a možda samo nisam imao vremena za boga. Uostalom, kome je bog potreban pored Dunava? Da ne meljem naprazno: prilikom posljednjeg razgovora pitao sam ga zašto nas nije mlatio lekcijama i propovjedima, zašto je dijelio petice šakom i kapom i zašto nam nije, monaški strpljivo, trubio o jevanđeoskim istinama. Vjera se ne uči, a ja nisam kriv što su neki pomislili da to može tako da bude, odgovorio je, a onda pitao za staroga, za staru, za ujaka, dedu i baku…

Dvije decenije kasnije “oslobađao” sam prvu kćer nastave vjeronauke. Iako je posao trebao biti lagan – nije bilo tako, pa sam danima obijao školu i njene hodnike, dokazujući očigledno i pozivajući se na zakonske propise. Tokom tog mitingovanja uprava škole me uputila i na svešteno lice koje je predavalo vjeronauku. Ono se odreklo svoje bitnosti u cijelom procesu, a potom me, kada sam se malkoc opustio, sa serafimskih visina upitalo:

– A odakle vama pravo da odlučujete umjesto djeteta u šta će ono vjerovati?

Odgovorio sam kako sam znao i umio i kako je popovska nadmenost zahtijevala. Na margini rasprave stajao je Hamvašev nauk koji sam davno naučio: Od čovjeka koji dokazuje da bog postoji gluplji je samo onaj koji dokazuje da bog ne postoji, ali je replika bila neminovna. Svršilo se kako se svršilo: kći je, uz nešto muke, oslobođena nastave vjeronauke i u moj se nereligiozni život vratio mir.

Ali, nije kako čovjek snuje nego kako mu episkopi određuju. Jefrem banjalučki i Milorad svesrpski nedavno su sastančili; možda su u četiri ljudska oka i jedno svevideće razgovarali o tajnama zemaljskim i nebeskim, o novim limuzinama i kupolama, ali u etar je puštena tek jedna vijest: vjeronauku treba uvesti i u srednje škole. Omladina koja odrasta mora da bude upoznata sa svojom vjerom, kulturom, istorijom, prošlošću kako bi na najbolji način mogla da kreira i budućnost, rekao je Jefrem i time ukratko objasnio razloge srednjoškolske vjeronauke. U prevodu sa božanskog na ljudski jezik Jefremove riječi glase otprilike ovako: Bez crkve nema srpske prošlosti, bez crkve neće biti ni srpske budućnosti. Ako je crkva bila garant srpske prošlosti, onda treba da je ukinemo što prije. Ukoliko sa ovakvim crkvenim kapitalom namjeravamo sadašnjost pretvarati u budućnost, onda je sasvim izvjesno da će razlike između slavne srpske prošlosti i još slavnije srpske budućnosti biti minimalne, a nema sumnje da će crkva dati sve od sebe da se ispuni drevno proročanstvo prema kojem će svi Srbi stati u jedan oltar. Pozlaćen, naravno.

Hrišćanstvo nije moja ideja, ali ovdje nije riječ o tome. Teror svetih otaca je nepodnošljiv. Uskoro će svaka kuća u Srbalja imati svoju crkvu, ali je to izgleda malo, pa ćemo udariti nove temelje u srednjim školama. Propast će biti potpuna ukoliko vjeronauka bude obavezan predmet, a tek bi njen izborni karakter naznačio malena vrata spasa za one koji ne vole da se smiluju i koji ne žele da se opet i u miru gospodu pomole (oni koji smatraju da bi i hemija i fizika trebali biti izborni predmeti nikada nisu gledali MacGyvera). Vjera nije nauka, a crkve i bogoslovije su sasvim dovoljan prostor za one koji žele da je izučavaju. Ne moram pominjati sekularne odredbe entitetskog ustava, ali moram podsjetiti da se ovdje zakoni (ne) poštuju isključivo u skladu sa tolikim interesima. Božiji zakoni će postradati isto kao i ljudski, a ako popovi za to ne mare, to samo znači da su se s bogom tako dogovorili ili naprosto ne vjeruju u njega. U prvom slučaju bog je veći bijednik nego Stevandić; u drugom slučaju popovi su hulje.

Moja agitacija protivu vjeronauke počiva na nešto malo propisa i nešto malo razuma. Propisi kažu to što kažu, a razum veli da je vjera stvar izbora; ona ne može i ne treba da se izučava onako kako se izučava. Moguće su razne konverzije predmeta, ali nisu crkveni oci baš toliko otvoreni prema mogućnostima koje im ne idu u prilog na tacnu tokom nedjeljne liturgije. Istorija religija bi bila odličan predmet, ali onda bi pravoslavije izgubilo monopol nad vjerskom istinom, a to dobri bogo nikada ne bi dozvolio. Zato stado treba kontrolisati što više i što duže. Ako treba, uvešćemo predikaonicu i u vrtiće, ali ne bez one tako hrišćanske ćase na kojoj piše Dobrovoljni prilozi. A u crkvi je kao i u životu – što ti je veći to ti je bolji. Riječ je, dabome, o prilogu i o statusu na nebesima.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Portal SrpskaCafe od sada pratite i putem naše Android aplikacije koju možete besplatno preuzeti ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR