Vlajkijeva izlizana koljena

914
Goran Dakić
Goran Dakić

Tri puta sam slušao Emila Vlajkija. Prvi put, prije bezmalo deset godina, u knjižari Litera, na promociji njegove knjige. Vlajki je tada nadahnuto govorio i neke besmislene stihove, uvjeren da će dobiti Nobelovu nagradu za književnost koja, naravno, nikada nije pala u njegove nadmene šake. Koju godinu kasnije sreo sam ga na jednoj od dvije šahovske table pred Muzejom savremene umjetnosti RS. Igrao je partiju sa nekom stalnom mušterijom i već u središnjici je počeo da viče kako je majstor ili kandidat za majstora. Partiju je, dabome, izgubio. Treći put sam ga sreo prije tri godine, na Ćorovićevim susretima proznih pisaca, u Bileći, kada je isticao da će pobijediti na predsjedničkim izborima već u prvom krugu. Izbore je, kako se i očekivalo, izgubio u majstorskom stilu – osvojio je 3 202 glasa, odnosno 0,479 odsto što je gotovo duplo manje u odnosu na 2010. godinu kada je izabran za potpredsjednika RS kao kandidat NDS-a Krste Jandrića sa 6 101 glasom.

Na sajtu Narodnih novina 10. marta objavljeno je Vlajkijevo otvoreno pismo Dodiku niste ni do koljena. Kome je Uvlajki pisao? Svima koji nisu Dodik. O čemu je pisao? O izjavi ministra spoljnih poslova BiH Igora Crnatka koji je rekao da je Mile Nejaki pred Federikom Mogerini bio mekan kao berač pamuka po čijim neposlušnim leđima pleše korbač nezainteresovanog gazde. Emilu se to nije dopalo, pa je, što bi rekle komšije, otpovrnuo svima koji nisu slavili veličanstvenu pobjedu SNSD-a na lokalnim izborima. Presavio je Vlajki tabak i našarao nekoliko pasusa između kojih se našlo njegovo skromno, biblijsko ja vam velim, po uzoru na jevanđeoska obraćanja apostolima gospodina njegovoga Isusa Hrista ili kako se već piše. Vlajki naprosto na manje poređenje ne pristaje; snaga njegovog obraćanja mora biti jednaka snazi svetogorske propovijedi ili je džaba krečio. Ipak, njegovo veliko ja u tim naporima ostaje jedva vidljivo.

Zašto, pita se Vlajki, (stranci) toliko mrze “snishodljivo makovo zrno” koje, da je takvo, ne bi trebalo da ikome naškodi? Ostala pitanja prvog advokatskog pasusa podupiru ovo koje je centralno i koje predstavlja Dodika kao žrtvu međunarodne zavjere, a njih, zavjerenike, opisuje kao bahate moćnike koji izriču sankcije i redovno šalju izvještaje Savjetu bezbjednosti UN o njemu kao rušiocu ovoga i onoga, svega i svačega. Vlajki potezom iskusnog manipulatora briše didaskalije i ostavlja prazan prostor u kojem postoje samo dva lica republičkosrpske tragedije: Dodik i stranci. A pritom zaboravlja da je Crnadak – čini mi se ne bez cinizma – rekao kako je Dodik pred strancima manji nego makovo zrno, dočim je u svojoj avliji robusni šerif koji prvo puca, pa onda postavlja pitanja. Da je Dodik zaista takav u to nema sumnje, a ukoliko se Vlajki obnoć premetne u nevjerujućeg Tomicu neka pita novinare; oni znaju nešto o tome.

Nije, dakle, Dodik uvijek snishodljiv; on je takav po potrebi. A potreba se uvijek veže uz politički i finansijski moćnije. Vlajki briše jednu stvarnosnu ravan u kojoj je Dodik uglavnom bahati hadžija koji ne mari za političke i bilo kakve druge manire i iscrtava novu saobraznu potrebama koje izviru iz partijske ideologije javnog servisa u kojoj su svi krivi što ne vole Dodika: i stranci su krivi, i Mirjana Joković je kriva, i ribice su krive, samo, eto, Milorad nije kriv. Zašto su stranci krivi? To nam Vlajki objašnjava u sljedećem pasusu u kojem profesor, između ostaloga, piše i ovo: To „makovo zrno“ se usprotivilo najvećim svjetskim moćnicima. To je „ma­ko­vo zrno“ učinilo da čitav svijet priča o Republici Srpskoj. Prodrmalo je vašingtonske i briselske birokrate. Iniciralo je niz buntovnih stvari. Vlajkijevo političko Biberče kroz komentatorsku hiperbolu postalo je obilježje vremena, biljeg epohe, najvažnije poglavlje savremene političke teorije, a čitaocu ne ostaje ništa drugo nego da se zapita kako je moguće da je Vlajki ovo napisao. Zaista, kako? Ovako odano pišu ili slijepo zaljubljeni ili dobro plaćeni. Oba motiva su podjednako razočaravajuća.

U nastavku moralizatorsko-kritizanske ekloge Vlajki veli da u Republici Srpskoj ima kriminala i korupcije i nezaposlenosti i sive i crne ekonomije (odane profesore, doduše, ne pominje). Ima, kaže Vlajki, mnogo toga lošeg što se radi u Dodikovo ime, ali onda tvrdnju relativizuje banalnim pitanjem: Ali, gdje toga nema, posebno u regionu? Vlajki tvrdi da ne relativizuje, pa Dodika proglašava nevinim za razbijanje Jugoslavije i za rat koji je ekonomski uništio BiH i za pljačkašku privatizaciju i za fantomska pljačkaška preduzeća. Ako Dodik nije kriv ni za jednu od ovih tačaka Vlajkijeve optužnice koja ne postoji, za šta jeste? Ali, nije tu kraj relativizaciji; ovo je tek njen početak, jer Vlajki iz konkretnog područja preispitivanja Dodikove odgovornosti za kriminal i korupciju i ostala slova azbuke prije i poslije „k“ skreće u čistu predizbornu deklamaciju: Šta bilo da bilo, ima jedna istina koju ne želite da vidite. Sve dok se ne vratimo na izvorni Dejton ili na neko slično uređenje, mi se u Republici Srpskoj ne možemo ekonomski i socijalno oporaviti. Povrh toga, mi smo protektorat, polukolonijalna zemlja koju svjetski kapital, kao i drugdje u svijetu, gazi, eksploatiše, demonizuje i ucjenjuje. Tako Emil. Prevod deklamacije glasi otprilike ovako: Pusti, brate, kriminal i korupciju i nezaposlenost i sivu i crnu ekonomiju! Pusti sve to i vrati se izvornom Dejtonu (ili nekom sličnom uređenju) i ne zaboravi da si protektorat! Eto, to je Vlajkijev manifest dodikavizmu.

U nastavku otvorenog pisma Vlajki kontraše naziva izdajnicima, stranim plaćenicima, autonomašima, veganima. Izlizana retorika u kojoj se pominju srpsko jedinstvo i islamski fundamentalizam. Vjerujem da je ovakva besramna prodaja pameti opasnija nego pun redenik Mevlida Jašarevića.

Ostaje, na koncu, najvažnije pitanje: Kako je Vlajki ovo pisao?
Na koljenima, pred Dodikom.
Tako je konačno došao do bar jedne završnice.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR