Monika Ponjavić: Uspjeh – Prvi domaći HBO projekat

616

U posljednjim tekstovima sam puno govorila o kablovskoj televizijii streaming servisima gdje se, kada je riječ o kvalitetu, HBO pojavljuje kao vodeći među svojom konkurencijom. Na kraju krajeva riječ je američkoj televizijskoj kući koja je, između ostalog, iznjedrila “Doušnike” (The Wire), “Porodicu Soprano” (The Sopranos), “Igru prestola” (Game of Thrones), te prvu sezonu “Zapadnog svijeta” (Westworld).

I u tom smislu, sasvim je jasno da HBO vezujemo za uspješne, ambiciozne projekte engleskog govornog područja. Međutim, nije tajna da je ova kuća, baš kao i Netfliks (Netflix) u posljednje vrijeme odlučna da ulaganjem u razvoj lokalne produkcije nešto vrati nazad kulturama koje je do sada kolonizovala. I to je plus jer da nije bilo HBO-a ne bi bilo ni serija poput “Bronzanebašte” (El Jardin de Bronce) ili “Zaslijepljeni svjetlima” (Ślepnąc od świateł).

Samim tim, kad je 2016. HBO-ovog ranak Adriana javio konkurs za prvu lokalnu seriju, i to za prostor ex-YU, u profesionalnoj zajednici se to i te kako osjetilo, pogotovo uzevši u obzir da je na ovim prostorima ulaganje u film minimalno, a kamoli tek u novi televizijski program koji nije sapunica, sitkom ili projekat obojen nacionalnim bojama. U dvostepenom javnom konkursu izabran je tekst zagrebačkog scenariste Marjana Alčevskog kojeg će režiratibosansko-hercegovački oskarovac Danis Tanović. Ono što je interesantno jeste da se, kada je riječ o formatu serije, odlučilo umjesto franšize ili rimejka, kao što je to slučaj sa većinom drugih zemalja, ide sa originalnom produkcijom. Na taj način, sa “Uspjehom” je dobijen projekat izvorne, originalne mini-serije, na čijem čelu se našao iskusan reditelj čiji je zadatak bio usmjeriti relativno međunarodnu ekipu. Kažem međunarodnu, jer su producenti Britanac i Irac, špica, koja je nastala kao miks doslovnog preslikavanja špice američkog “Pravog detektiva” (True Detective) i uticaja DejvidaFinčera (David Fincher), je rađena u Rumuniji, dok su Tanović i njegov direktor fotografije, Erol Zubčević, Bosanci.

Premisa serije postavlja radnju u Zagreb tokom desetak dana i prati četiri lika čije će se sudbine u jednom trenutku preklopiti i tako stvoriti zaplet. Strogo pazeći da svi glavni likovi funkcionišu kao predstavnici svoje klase, ako tako nešto uopšte postoji na Zapadnom Balkanu, te da budu rodno korektni, pa donekle i u pogledu same dobi, “Uspjeh” u prvi plan stavlja dva ženska i dva muška lika. Oni su Vinka Ćorić (Iva Mihalić), Haris (Uliks Fehmiu), Kristijan (Toni Gojanović) i Blanka (Tara Thaller). Vinka je žena u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim koja radi na odobravanju prvih stambenih kredita. Haris je pedesetogodišnji arhitekta, predstavnik visoke srednjeklase, koji je svoj novac i karijeru izgradio na temeljima odnosa sa predstavnikom lokalne građevinske mafije. Zatim, tu su i Kristijan, mladi otac koji jedva spaja kraj sa krajem, gubi stan i čije je dijete jako bolesno, te Blanka, srednjoškolka bez majke koju odgaja otac i čiji je momak sin lokalnog tajkuna. U jednom trenutku, tokom prve epizode desi se ubistvo u koje su svi ovi likovi umiješani, a njihovi odnosi, kako serija bude odmicala, postepeno dobijaju na kompleksnosti i naposlijetku važnosti. Ono što je zanimljivo, ali ne ioriginalno, jeste da svaku epizodu otvara Kristijan u nekoj neodređenoj budućnosti, govoreći pred auditorijumom o šest koraka do uspjeha, što je ovdje u velikoj mjeri iskarikirano, dodatno podvlačeći teme kojima se serija bavi. Na taj način Kristijan na sebe preuzima neku ulogu naratora, dok tih šest koraka korespondira sa šest epizoda, koliko “Uspjeh” traje.

Iako rađena u produkciji HBO-a, što bi, kao što sam već rekla, trebalo podrazumijevati određeni kvalitet (iako to nažalost nije slučaj kada je riječ o neameričkoj produkciji), činjenica je da “Uspjeh” zapravo ne odskače od standarda koji su na ovim prostorima već uspostavljeni kada je riječ o produkciji televizijskih serija novijeg datuma poput “Novina”, “Ubicamogoca” ili “Mesa” (i u tom smislu, moj apsolutni favorit i dalje ostaje srpska serija “Vratiće se rode”, s tim što još uvijek nisam pogledala hvaljenu “Jutro će promijenitisve”), što je vrlo interesantno, s obzirom da je riječ o serijama koje, kada su u pitanju njihove vrline, odnosno mane, neodoljivo liče. Ako ste čitali moje tekstove na temu gore pomenutih serija, onda znate da su se moji problemi sa njima svodili uglavnom na scenario, raspis dijaloga i rediteljski rad sa glumcima, dok su elementi koje sam hvalila bili mahom u domenu identiteta i atmosfere, odnosno fotografije i muzike koja zvukom upotpunjuje vizuelno. “Uspjeh”, u tom smislu, uopšte ne odudara.

Osnovni problem “Uspjeha” leži u domenu scenarija. Opšte je poznata činjenica da se serije danas “kupuju” na osnovu završene pilot epizode i, u pojedinim slučajevima, raspisanih ili barem skiciranih nekoliko sljedećih epizoda. Prateći razvoj scenarija i dijaloga očigledno je da je takva situacija bila i u sljučaju “Uspjeha”, koji nažalost nije uspio ispratiti ritam i kvalitet njegove dobre pilot epizode. Bogat nelogičnim postupcima (upitne odluke policije ili naglo odsijecanje priče povezane sa zagrebačkim mafijašima samo su neke od njih) i usiljenim dijalozima koji nisu ostavili dovoljno prostora likovima i njihovom prirodnom razvoju doprinijeli su sveopštoj naivnosti “Uspjeha”, što je na momente prijetilo da uruši kompletan i inače čvrsto postavljen koncept. Pored scenarija, gluma je takođe veliki i važan problem “Uspjeha” (neuvjerljivost, nepostojanost i jake oscilacije u igri, sveprisutni problem dikcije …). Da li razlog za to leži u nedostatku vremena za pripremnu fazu (što je možda i najvjerovatnije), Tanovićevu nesigurnost u radu sa glumcima ili njihovo neiskustvo u radu za film, odnosno televiziju, nije posve jasno. Činjenica je da poslijeratne ex-Yu generacije imaju mnogo više iskustva stečenog radom u pozorištu (a znamo da je film, odnosno televizija, posve različit medijum), što je posljedica nedovoljne brige i ulaganja u sedmu umjetnost, zbog čega u suštini ovaj problem toliko dugo postoji i po svoj prilici ne jenjava. Ne upirući prstom ni u prvo, drugo ili treće, usudil abih se reći da se u ovom, ali i nekim drugim slučajevima, problem svodi na kombinaciju svega gore navedenog.

Sa druge strane, fotografija i visoko postavljeni standardi kada je riječ o vizuelnom identitetu su, pored samog zapleta, najbolje što nam “Uspjeh” ima za ponuditi. Fotografija Erola Zubčevića daje utisak kao da se ovdje radi o svjetskoj produkciji, što je utisak koji su ostavile i “Novine” i “Meso”. Ovaj put ikonografija serije se gradi eksploatacijom modernizma Novog Zagreba, brutalnog betona i socijalističke arhitekture bivše Jugoslavije. Ono što je možda malo problematično i kontradiktorno jeste da je spolja sve oronulo, zaraslo, zapušteno i na klimavim nogama dok su enterijeri, u zavisnosti od lika kojem pripadaju, mahom pod špagu, odajući često utisak koji nije u skladu sa onim što serija nastoji reći, niti sa stavom koji zastupa. To je možda nastalo kao rezultat činjenice (ili mog utiska) da se vizuelni identitet “Uspjeha”, prvenstveno u domenu scenografije, a zatim i svih ostalih elemenata, u dobroj mjeri oslanja na stil onoga što nazivamo “skandi-noarom” i kao gore navedene serije, sa izuzetkom “Mesa” koje je najviše uspjelo zadržati autentični štih prostora i vremena kojim se bavi, paradoksalno slika društvo koje kritikuje na jedan pomalo romantičan način. U svakom slučaju, serija je režirana tačno, školski, tehnički je na zadovoljavajućem nivou i, kada se zanemare svi nedostaci, u pitanju je sasvim solidan domaći debi za HBO, ali da je nešto više od toga, nije, iako je mogla biti.

Ocjena: 3.5/5

Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR