Monika Ponjavić: Najbolje serije iz 2018. godine

2714

Jedan od legata novog zlatnog perioda televizije je i hiperprodukcija, zbog čega imamo situaciju da je u 2018. godini izašlo toliko novog sadržaja, dok se vrhunski kvalitet može nabrojati na prste jedne ruke. U suštini, nikada nisam pogledala više serija i nikada mi nije bilo teže odlučiti se za deset najboljih.

Razlog za to je jednostavan – brzina generisanja novih tekstova. U nedostatku vremena, koje se serijama bez rezerve posvećivalo početkom vijeka kada su nastajale ikonična djela ovog medijuma, danas dolazimo u situaciju kada kvantitet ima primat nad kvalitetom, zbog čega je tako teško i izabrati. S tim u vezi, kada kažem najbolja ili velika serija, mislim na onu seriju koja je napisana maestralno i u čiji razvoj i produkciju se uložilo najviše vremena, jer sve počinje tekstom. Naš angažman i učešće počinje trodiemnzionalnim likovima, koji djeluju, reaguju, evoluiraju i ponašaju se kao ljudska bića.

Dobra serija iznenađuje. Velika to radi još kompleksnije. Samim tim, najveće serije su čudne i izazovne, tjeraju vas na razmišljanje danima, mjesecima, pa čak i godinama, tražeći od vas da im se uvijek iznova vraćate. Da bi serija to postigla, svi elementi od kojih je satkana moraju da rade za istu stvar, u simbiozi, nadopunjujući jedan drugog, a njihovi likovi moraju biti jasno postavljeni, jasno definisani i nikada kompromitovani zarad zapleta. Zapravo, najgora stvar koju jedna serija može uraditi jeste da zacrta zaplet oko kojeg će se njegovi likovi vrtiti, vitoperiti i zarad njega podređivati svoj karakter i ličnost (što se trenutno nažalost dešava u “Igri prestola”), kako bi se postiglo ono što možemo nazvati neprirodnim napredovanjem i razvijanjem priče.

Upečatljivi i veliki zapleti se razvijaju prirodno tako što dobro napisane likove stavljaju u teške i zanimljive situacije, ostavljajući im dovoljno prostora da se ponašaju autentično i da, samim tim, rastu i razvijaju se. I u tome je ključ, u dobrom scenariju i vješto raspisanim likovima koji od serije ne prave samo eskapizam nego prostor neophodan za preispitivanje određenih tema, argumenata, koncepata, stereotipova ili građenja identiteta. Upravo to su bili parametri kojima sam se vodila dok sam pravila ovu listu, najtežu listu koju sam ikada sastavila. I u koju još uvijek nisam sigurna.

10. Derry Girls
Channel 4, Velika Britanija, Lisa McGee, S1

Sentimentalni povratak u neku od proteklih decenija nije ništa novo u današnjoj televiziji, ali način na koji to radi britanska serija “Djevojke iz Derija” (eng. Derry Girls) je u najmanju ruku osvježavajući, upravo zbog vrlo pažljivog pristupa, koji ne pada u zamku puke sentimentalnosti i ružičastog slikanja prošlosti. Ova serija prikazuje Deri u Sjevernoj Irskoj devedesetih godina, usred irsko-engleskih nereda, sada poznatih pod imenom The Troubles, a kroz prizmu nekoliko šesnaestogodišnjih djevojčica i jednog dječaka, njihovih porodica, škole i života običnih, malih ljudi. Ovaj urnebesno smiješni sitkom uspijeva da na veoma diskretan i topao način odslika sve apsurde odrastanja u tako teškim vremenima, zadržavajući ljudskost čak i kroz konfrontaciju sa tako nasilnom i burnom prošlošću, koja se ne svrstava u političkom smislu ni na jednu stranu osim na onu koja kritikuje nasilje i besmisao ovih podjela. Naši protagonisti su simpatična djeca koja u svom iskrenom i nevinom procesu odrastanja cijelo svoje okruženje posmatraju, a i nama prikazuju, na jedan beskrajno zabavan, iskren i neironičan način, što je sasvim očigledno lekcija za sve, koju autori ove serije uspijevaju sa lakoćom da prenesu.

9. The Terror
AMC, SAD, David Kajganich, S1

Ova istinita priča koja je u svojoj suštini toliko epska, kao da se inspiriše velikim romanima devetnaestog vijeka, ali i umjetnošću, kada je riječ o njenom vizuelnom identitetu, u kojima se na istinski romantičarski način čovjek suprotstavlja elementima silovite i nemilosrdne sile prirode. Napredak tehnologije i nauke, koji je ovdje zapravo na vrhuncu, je stvorio jednu vavilonsku kulu koja se gradi u beskonačnost, ali u susretu sa strahovitom moći onoga što se u to doba nazivalo ili silom prirode ili samim Bogom, sva gordost čovjeka se ruši do temelja i on ostaje sam, ogoljen i sveden na ono osnovno od čega je sazdan. To je srž ove izrazito muške priče koja, zapravo koristeći se širokim dijapazonom likova i jednim odličnim ansamblom, gdje je priroda u suštini glavni lik, govori o pravoj naravi čovjeka i onome iskonskom u njemu.

8. The Staircase
Canal +/Netflix, Francuska, Jean-Xavier de Lestrade, S1/2/3

Zamišljeno kao iscrpno istraživanje američkog pravosudnog sistema, iako je suštinski riječ o studiji lika, “Stepenište”, životno djelo Žana Savijea de Lestrada koje preispituje slučaj ubistva Katlin Piterson, nudi zanimljive, depresivne i zastrašujuće uvide čiji je zaključak, manje-više, da advokati odbrane nisu tu kako bi utvrdili krivicu, odnonos nevinost svog klijenta, nego kako bi stvorili dovoljno sumnje kod dvanaestočlane porote da bi pobijedili. Ista je situacija i na drugoj strani, sa tužilaštvom, jer pravosudni sistem, u suštini, nije zainteresovan za istinu, nego za pobjedu. Radi se o jednoj studioznoj, perfidnoj igri nadmudrivanja, gdje je centralna zvijezda, što i sama serija reflektuje, Majkl Piterson, glavni osumnjičeni, dok je njegova supruga, Ketlin Piterson, kolateralna šteta i instrument pravosudnog sistema koji ne interesuje da li je ona ubijena, i ako jeste, kako. I sa tog aspekta, Majkl Piterson je de fakto protagonista ove dokumentarne serije, a pitanje “ko je Majkl Piterson” postaje najvažnije pitanje “Stepeništa” i ključ za vaš lični doživljaj ove tragične priče.

7. Killing Eve
BBC, Velika Britanija/SAD, Phoebe Waller-Bridge, S1

Neobičnost ove serije, reflektovana kroz upotrebu i izvrtanje klišea, preispitivanje moralnosti odluka koje donosimo i gospodara kojima služimo, svjesno ili nesvjesno, podvlačenje priče odabirom muzike (mahom su to girl power numere iz 1960tih) ili odvažnim izborom naslovnih uloga, te kombinovanjem žanrova, kreativni su rizici za kojima je posegnula Fibi Voler-Bridž i koji su se na kraju višestruko isplatili uzevši u obzir da je “Ubiti Iv” jedna od najbolje ocijenjenih serija iz prošle godine. U samom centru ove popularne serije stoje dvije žene za koje, nakon što se priča privede kraju, postane sasvim jasno da su dva lica jednog novčića. Interesantno je da su one uvijek to i bile i da je, svaka u svom domenu, krajnost, pa možda čak i karikatura spleta okolnosti i konteksta koji ju je tu i doveo. Opsesivne, odlučne, pomalo bahate i vrlo predane poslu kojim se bave, Iv (Sandra Oh) i Vilanel (Jodie Comer) su dvije krajnosti u ovoj dinamici koje, kako to biva, više pripadaju jedna drugoj nego ostatku svijeta.

6. Little Drummer Girl
BBC, Velika Britanija, Park Chan-wook, S1

“Mala bubnjarka”, nova serija južnokorejskog reditelja Parka Čan-vuka (Oldboy, The Handmaiden…), bazirana na tekstu Džona Le Karea (John Le Carre), u prvi plan stavlja Čarli Ros (Florence Pugh), glumicu regrutovanu i uvučenu u svijet špijuna za koju se može ispostaviti da je i terorista. Iako na prvi pogled obična špijunska priča, adaptacija u produkciji kuće BBC ide korak dalje, pretpostavljajući da su ove tri stvari zapravo jedno te isto što je, u krajnoj liniji, i oblikovalo način na koji je ova obična priča ispričana. I tu leži njena posebnost. Tu i u vizulenom stilu za koji se Park Čan-vuk naposlijetku odlučio (fascinacija unutrašnjim prostorom i pejzažom kojim dominiraju primarne boje – crvena, žuta i plava – odnosno komplementarne – zelena i crvena – stvorile su atmosferu igrivosti u vremenu terora i hladne, mračne atmosfere svijeta poslije Drugog svjetskog rata). Stavljajući u svakom trenutku fokus na glumce koji pričaju priču o glumcima, gdje se nerijetko odvijaju scene u kojima se događaji premotavaju i kreću ispočetka ili u kojima se snimljeni govor jednog lika preklapa sa snimljenom gestikulacijom drugog, istovremeno pretapajući scene audicije sa scenama ispitivanja i mučenja, a laži sa performansima, dovele su do toga da je gledaocima u svakom trenutku jasno da je ono što gledaju zapravo predstava u kojoj špijuni svojim metama pričaju priču na isti način na koji je filmski stvaraoci pričaju svojoj publici. Ovako razigrani pristup doveo je do toga da Park napravi otklon od onoga što možemo nazvati “nepouzdani narator”, dajući auditorijumu mogućnost da u svakom momentu bude svjestan da je ono što gleda priča, priča iz koje se može puno toga naučiti u onim trenucima kada se za to ukaže potreba i kada njen reditelj odluči da je vrijeme.

5. The Good Fight
CBS, SAD, Robert King, Michelle King, S2

Ako ste, kao ja, voljeli “Dobru ženu” (eng. Good Wife), onda bez sumnje volite njen spinof “Dobru borbu” za koji se, u više navrata, pokazalo da je bolji od originalnog predloška na koji se nastavlja. I zaista, dok sam pokušavala da sumiram 2018, “Dobra borba” je serija koja se iznova vraćala na prvo mjesto kao serija u kojoj sam možda i najviše uživala ove godine. Suočavajući nas sa činjenicom da živimo u doba Trampove Amerike, a svi znamo na koji način američka politika diktira svjetska politička kretanja, uključujući i naše, “Dobra borba” je na izvanredan način uspjela stvoriti svijet zastrašujuće atmosfere terora unutar koje se osjećamo kao taoci. Svi, bez izuzetka. Iako možda zvuči kontradiktorno, trenutno ne postoji serija koja je smješnija, reskija, sarkastičnija, subverzivnija i tačnija. Pored toga, nijedna druga serija, uključujući i ove na mojoj listi, nema jaču plejadu sporednih likova koji se povremeno javljaju, a pri tom mislim na sudije, advokate i klijente, poput Kveste, Abernatija, Danaveja, Svinija, Elsbet Tasioni, Lemona Bišopa i druge, čije slučajeve pratimo još od te davne 2009. I nijedna nije spremna da se na tako oštar i zabavan način uhvati u koštac sa apsurdnošću današnje političke klime. Lišena straha i bilo kakvih stega ili cenzure, “Dobra borba” je možda najbolja advokatska serija koju sam do sada gledala.

4. Patrick Melrose
Sky Atlantic/Showtime, Velika Britanija, Edward Berger, S1

Jedna od vječnih tema u djelima koja tretiraju kompleksne likove je odnos oca i sina, formiranje ličnosti u skladu sa tim odnosom i sve posljedice koje iz toga nastaju. Jedna velika i neiscrpna tema našla je pogodno tlo u mini seriji “Patrik Melrouz” (eng. Patrick Melrose) u produkciji kuće “Šoutajm” (eng. Showtime). Ovdje pratimo istoimenog glavnog lika kojeg tumači fantastični Benedikt Kamberbač (Benedict Cumberbatch), nasljednika izuzetno bogatih roditelja iz spoja engleske aristokratije i američkog new-money bogatstva, koji se bori sa sopstvenom prošlošću kroz pad u ponore narkomanije, alkoholizma i svega što ga može odvući od potresne istorije emotivno odsutne porodice i nasilne tiranije oca kojeg upečatljivo glumi Hjugo Viving (Hugo Weaving). Nakon smrti svog oca, Patrik započinje proces osamostaljenja i suočavanja sa svim onim što ga je formiralo, ali i deformisalo, odslikavajući taj frojdovski prelomni momenat (smrt oca je rađanje čovjeka). Veliki akcenat je stavljen na karakteristični vizuelni stil, koji nam kroz nekoliko vremenskih epoha slika fantazmagorični unutrašnji svijet Patrika Melrouza i daje kaleidoskopsku sliku spoljnog. Jarke kolor šeme i ekspresivna kinematografija ide u korak sa čulno pre-stimulisanim svijetom koji se razmotava pred nama, kao i u korak sa zaista maestralnom glumom Kamberbača koji nam kroz ovaj klasičan lik daje savremeni tour de force.

3. Succsession
HBO, SAD, Jesse Armstrong, S1

“Nasljednici” je serija čiji je kraj na mene ostavio najjači utisak prošle godine. A završiti seriju na zadovoljavajući način danas je veliko umjeće i prava rijetkost. Upravo zato je i stavljam na ovako visoko mjesto bez obzira što će je pojedinci okarakterisati kao guilty pleasure, šta god to naposlijetku značilo. Ne posmatrajući je u kontekstu “Dinastije” (Dynasty) ili “Milijardi” (Billions), iako se bavi životima bogatih i razmaženih, nego radije u kontekstu filma “Smrt Staljina” (Death of Stalin), jer je riječ o satiri koja analizira široki dijapazon samoživih, egoističnih idiota koji u većini slučajeva nisu ni svjesni svog hendikepa, “Nasljednici” su za mene crna komedija sa elementima epske tragedije. Pored tog, manje očiglednog, ali mogućeg čitanja novog teksta Džesija Armstronga (The Thick of It), “Nasljednici” su i savremena interpretacija “Kralja Lira”, gdje je Lir zapravo Logan Roj (Brian Cox), medijski mogul i stari lisac, koji se tokom prve sezone nalazi u konstantnoj igri nadmudrivanja sa svojom djecom, od kojih je onaj najinferiorniji, najinfantilniji, Kendal (Jeremy Strong), ujedno i najuporniji. Brutalna i bez pardona, ova serija, koja će vam za srce prirasti tek nakon što napravite distancu i svarite je, ako se to ikad desi, ne štedi nikog i, po ugledu na svog protagonistu, gazi sve pred sobom.

2. Bron|Broen
SVT1/DR1, Švedska/Danska, Hans Rosenfeldt, S4

Četvrta, i posljednja, sezona “Mosta” možda je i najgora sezona ove inače izvrsne švedsko-danske serije koja je svoju premijeru ugledala 2011. godine, kada je postala svjetski fenomen, otvorivši tako vrata brojnim serijama koje danas stavljamo pod okrilje “skandi-noara”. Međutim, stavljam je na drugo mjesto, iako nisam sigurna da je bolja od serija koje stoje iza nje, jer je uspjela preskočiti i prevazići dvije jake prepreke, od kojih je jedna, odlazak Kima Bodnie, izgledala gotovo nepremostivo. Kako je riječ o policijskom proceduralu zasnovanom na dinamici njegovih protagnista – Sage Noren (Sofia Helin) i Martina Rodea (Kim Bodnia) – oko kojih se priča vrtila prve dvije sezone, vijest da će Bodnia napustiti seriju došla je kao veliko iznenađenje i šok fanovima koji, uključujući i mene, nisu mogli zamisliti u kom pravcu će se priča dalje kretati, niti kako će “Most” izgledati bez jednog od njegova dva glavna lika. Sav taj strah je, međutim, nestao u onom trenutku kada se na malim ekranima pojavio Henrik Sabro (Thure Linden), za kojeg se ispostavilo da je daleko bolji par za opsesivno-kompulsivnu Sagu, ne samo na polju policijsko-detektivskog istraživanja nego i privatno. Sa završetkom odlične treće sezone, ostalo je otvoreno pitanje daljeg razvoja ova dva lika, ali i njihovog neminovnog kraja, koje je, bez obzira na sve poteškoće i problem od kojih je četvrta sezona patila, na kraju ipak bilo zadovoljavajuće. Ne odstupajući od svoje dobro utabane formule koja je, na kraju krajeva, od “Mosta” napravila fenomen i seriju vrijednu naše pažnje, posljednja sezona je uspjela zatvoriti krug i dati nam priču koja ima jasno definisan početak, sredinu i kraj i u čijem centru stoji atipična žena koju smo svih ovih godina voljeli. Nju i njen zeleni porše.

1. Homecoming
Amazon, SAD, Sam Esmail, S1

Nisam sigurna da li je 2018. izašlo išta bolje od “Povratka kući”, najvećeg autsajdera kada su u pitanju televizijske serije. Sve u novom djelu Sema Esmaila, počevši od termina, preko producentske kuće do izbora glavne glumice ili dužine trajanja epizode, djelovalo je kao potencijal za promašaj. Međutim, rezultat je nadmašio sva očekivanja, pozitivna i negativna. Baziran na seriji digitalnih audio zapisa, “Povratak kući” je u osnovi drama sa elementima trilera čiji rediteljski postupak i stil evocira Hičkoka, a vizuelni identitet Pakuline “Sve predsjednikove ljude”. U nedostatku dovoljno prostora, kako u narativnom tako i u doslovnom smislu, jer se radnja između likova, koje upoznajemo u prve dvije epizode, odvija gotovo u potpunosti u enterijeru (tamnih boja, bez prozora ili visokih parapeta), Esmail je posegao za bazičnim, ali i nekonvencionalnim rediteljskim postupcima čime je od relativno obično priče napravio nešto nesvakidašnje. Gradeći zaplet i atmosferu dijalogom, odnosom između likova, odličnom glumom, gdje bih posebno izdvojila Stefana Džejmsa (Stephen James) i Džuliju Roberts (Julia Roberts), formatom slike, koji je iskoristio na genijalan način, te koristeći se kombinovanjem ključnim faktorima – inspiracijom iz klasika i nekonvencionalnim metodama – Esmail je pokazao da se i u godini loše televizije može pronaći dragulj koji, bez ikakve dileme i zadrške, možemo prozvati remek djelom.

NAPOMENA: “Vijetnamski rat” (The Vietnam War) nisam ni uzela u obzir jer je riječ o seriji iz 2017. godine, inače bi se i ona našla u najboljih pet.

Ostalih deset: “Bodyguard”, “Barry, Wild”, “Wild Country”, “Atlanta”, “Ozark”, “End of F*cking World”, “Casa de papel”, “Sacred Games”, “Black Earth Rising”

Serije koje su dobro počele, ali: “Sharp Objects”, “Castle Rock”, “The Affair”, “Collateral”, “The Haunting of Hill House”, “Westworld”, “Trust”, “Press”, “You”, “The Handmaid’s Tale”.

 

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR