Vuk Bačanović: Oluja mozga Emira Kusturice

913
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, novinar i urednik. Nakon što je izrazio, za sarajevsku javnost, nepodobno mišljenje, živi i radi na relaciji Mostar-Beograd.

Za svaki javni nastup Emira Kusturice se može izreći svaka kritika. Osim da nije zanimljiv. Zapravo, Kusturica zaista posjeduje magičnu moć da u isto vrijeme kaže pametne i korisne stvari uz one koje to i nisu.

Tako da sve na kraju, svejedno, ispadne šarmantno i dubokoumno. Zbog toga je i iritantan onima koji to ne shvataju. Kusturica je novi savjetnik Milorada Dodika. Ima tome nekoliko dana gostovao je na RTRS-u, kod Mate Đakovića u Teleringu. I bilo je tu svašta zanimljivoga rečeno.

Od toga da stabilne države ne nastaju “ozgo”, nego “ozdo”, da Evropa kleca pod težinom komesarske uprave, “ozgo” iz Brisela, da je Evropa bazirana na hrišćanskoj kulturi i grčkoj mitologiji u opasnosti da nestane zbog davnašnjih projekata o “mijenjanju krvi”, o izgradnji novog čovjeka “bez identiteta” a koji se danas ostvaruju poticanjem masovnih migracija, a onda opet tog andrićevskog žala zbog “krvavih crnih linija” među ljudima, pa do citiranja Hose Mujice kako nije dobro da političari žive životom više klase, a ne onim prosječnog čovjeka, da su i katolički fratri kao i Srbi rušili drumove da im se Turci ne vrate, da je Željko Komšić posljedica majorizacije, o tragediji južnih Slovena rascjepkanih na kneževine od kojih su jedne zagedane u Vatikan, druge u Moskvu, treće u Pariz. O tome kako su kvaziintelektualne grupe oko Alije Izetbegovića, pokušale Andrića kao jednu od najvišeslojnijih osoba srpske i jugoslovenske književnosti svesti na mjeru površnog islamizma i kako ga je to udaljilo od rodnoga grada.

Maliciozan čovjek bi pomislio da je Kusturica zbunjen. Da mu se previše pročitanoga i doživljenoga – a u čitanju, kao i doživljavanju nikada nema previše – u jednom trenutku pomiješalo. I da ne zna kako bi spojio Evropu grčke mitologije i feudalnoga hrišćanstva, kao Evropu elita i hijerarhija sa idejom prema kojoj između gornjih i donjih klasa ne treba da bude razlika, odnosno idejom država koje nastaju “ozdo”, a ne “ozgo”? Ili kako taj krik za identitetom i njegovom zaštitom spojiti sa neprestanom promjenjivošću tog identiteta, koja se odvija užurbanošću i kompleksnošću sličnom Kusturičinom fantastičnom sposobnošću miješanja tema i svjetonazora? Kako je moguće u isto vrijeme insitirati na identitetu, a onda opet biti tužan zbog “krvavih crnih linija”, koje su u suprotnosti sa svime u što njegov prijatelj Mujica smatra ispravnim? Crnih linija čiji su međaši, upravo, okamenjeni identiteti.

Moguće je jer ljudska bića nisu monoliti. Posebno ako, poput nas raznorodnih balkanskih naroda, žive na razmeđama raznih svjetova, a prema tome i emotivnih vezanosti za te svjetove. A koje su fatalno bezglave i u ljubavi i u mržnji. Kada sam, sinoć, razmišljajući o redovima koje ću zorom pisati za slobodarsku SrpskuCafe, sa mladim slavistom Borjanom Mitrovićem raspravljao koliko me nerviraju banalizovanja, pa i banalizovanja naše komunističke prošlosti, on je priču o identitetu briljantno sažeo ovako: “Kada shvatimo da je identitet sve ono što smo bili i što jesmo, a ne ono što nam se, od danas do sutra, sviđa, biće nam mnogo lakše, i bićemo manje isfrustrirani.”

Prema tome, greška u kritikama Kusturice nije samo umišljena bezgrešnost površnih kritičara naspram koje strijeljaju sve što dobacuje dalje od njihovih uskoumnih ćepenaka, već i manjak spoznaje da podvojenost, potrojenost i početvorenost jednog mislioca i umjetnika nije nužno simptom rastrojstva, već i potencijalnog kreativnog haosa. Štoviše kreativnih haosa u kreativnim haosima koji se, k tome, sudaraju i eksplodiraju kreirajući milione novih kosmosa.

U tom smislu Kusturica nije veliki reditelj samo zato što ima konekcije širom svijeta, već i zbog toga što iz njega, što svjesno, što nesvjesno progovaraju svi naši kreativni haosi, svekolike oluje mozgova, koje nas čine toliko nesretnima i blesavima, tragičnima i užasnima, a toliko posebnima na mapi svijeta. Ma šta ko mislio, dobro je da upravo takav čovjek savjetuje Dodika. Jer samo tamo gdje ima materijala, moguće je da se stvari i slože. Kao što reče Ferat Začir, kavazbaša iz Gorskog vijenca, “ka u sahan što se čorbe slažu”.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

3 KOMENTARA

  1. Jedna od vaznijih poveznica izmedju svih razlicitih identiteta je odnos prema cistoci. Kljucna identitetska odrednica je biti cist i imati kulturu ciscenja. Bice da Kusturica ima problem sa tim djelom identiteta. Mozda zato sto je srednjovjekovna hriscanska Evropa preuzela tu kulturu od Arapa muslimana!

    • Emirova ´ Nemanjiná kosa je pokazatelj zašto se on nije više mogao poistovjetiti sa muslimanima i Islamom generalno. Nije mu odgovarao stil zivota jednog muslimana.

      On i jest ono što za sebe kaze, i nije ono sto kaze da nije.

      parola: kupanje jednom godisnje

POSTAVI ODGOVOR