Nebojša Ristić: Bradley & Gaga – Zamjena uloga

160

Moram da priznam da mi na prvu nije bilo baš najjasnije čemu čak peta verzija “A Star Is Born”.

Iskreno, pamtio sam onu iz sedamdesetih sa Barbrom Streisend i Krisom Kristoffersonom, a ni nju ne baš po nečem dobrom. Prosto, iako melodrame danas spadaju u moj omiljeni žanr, ova mi se u tim tinejdžerskim, bezbrižnim danima činila ušećerenom. Kasnije sam naravno istraživao i shvatio koliko je Kris velika figura, u svakom pogledu. Ima taj izraz koji nije baš lako prevesti na naš jezik – towering figure.

Bradley Cooper koji se ovdje dohvatio ne samo glavne uloge već je i režirao ovaj remake se kreće u tom pravcu i ka tom statusu, ali sve do zadnjeg nisam vjerovao da je on zadužen za polovinu muzičkog skora. Za onu drugu pobrinula se moderna Barbra, znana kao Lady Gaga. I tu dolazimo do ključne tačke po čemu su ovaj film i njegov soundtrack posebni.

Upravo po tom ogromnom iskoraku iz vlastitih čizama u nešto što se smatralo stranim za oboje. Bradley da se dokaže kao muzičar, a Gaga kao glumica. Malo je reći da su u tome uspjeli. On je već neko vrijeme u samom vrhu nove glumačke plejade a način na koji se ovdje dohvatio gitare, a posebno sugestivno pjevanje u najboljoj tradiciji Americane, mogu lako da vas navedu na pomisao da je to neki novi, sjajni autor tog muzičkog pravca. Nije onda ni čudo da najbolje zvuči u “Maybe It's Time” koju je napisao niko drugi do Jason Isbell.

I kao što Jasonu ili npr. Chrisu Stapletonu bezrezervno vjerujete dok pjevaju svoje neprevaziđeno jednostavne i prelijepe pjesme, tako i Cooper zvuči baš onako kako izgleda u kadru. Opet ću ja na engleskom – mesmerizing. Ja to uporno na ovom mjestu trubim i pokušavam da to objasnim nadobudnim stručnjacima, ali sporo to ide.

Da bi slika bila potpuna, valja reći da se zahvaljujući Lukasu Nelsonu, da, Williejevom sinu, čuju i neki žestoki zvuci. Naročito mi se teško oteti utisku da instrumental “Out of Time” frapantno podsjeća na “Magic Bus” i to u onoj antologijskoj verziji sa “Live at Leeds”.

Što se tiče Dragane, koja se prilično neuspješno krila iza maske lujke a ustvari je ozbiljan muzičar, bilo je neizvjesno da li će dio svoje teatralnosti uspjeti da primiri i kanališe u barem pristojnu glumu. I uspjela je. Slično kao i kod Bradleyja-muzičara tako i kod Gage-glumice teško da biste provalili da im to nije izvorna profesija. Ono što je najvažnije jeste bilo kako da će to klikne na platnu i u pjesmi, a budući da jeste dobili smo kvalitetnu robu.

Možda ovaj film i ne dobije nekog Oskara, ali već sad bih mogao da potpišem da duet “Shallow” dobija onog za originalnu pjesmu. Naprosto je napisana i izvedena po modelu koji se jako dopada Akademiji. Tu je kao i uvijek epizodna uloga Sama Elliota, tog filmskog Frenkija Belevena. Kad taj čovjek uđe u kadar, sve staje.

Pitanje s početka ovog teksta više ne postavljam. Ono što su Bradley & Lady Gaga ovdje pružili čini ga izlišnim. O, da, itekako nam je trebala peta verzija ovog filma.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR