Nebojša Ristić: Božićni bluz Bata

172
Eric Clapton

Legenda kaže da je Bobby Womack, još u šedesetim godinama prošlog vijeka opasan mačor, došao u studio gdje ga je pored njegovih uobičajenih muzičara dočekao i neki bijeli žutkokljunac sa gitarom.

Bobby je odmah počeo da gunđa jer nije vjerovao da od toga ima nekog leba, dok su se ostali samo sašaptavali i smijuljili. Krenuo je session, a mali je počeo da izvodi čuda na potpuno Bobbyjevo zaprepaštenje. Na kraju nije mogao da izdrži a da ne upita ko je taj. Vi naravno znate kraj ove anegdote jer je njegova slika u vrhu ove kolumne. Taj junoša ima novi album, ni manje ni više, sa božićnim pjesmama, “Happy Xmas”.

Nije on ni prvi ni zadnji koji je snimio takav album pa sam tako očekivao da nemam zašto da se tu zadržavam. Odavno mi njegovi albumi nisu baš razlog da skačem od uzbuđenja i da moram odmah da ih čujem. Kad, ne lezi vraže. Njegov od prve prepoznatljiv zvuk je odlično legao pjesmama za koje ne biste ni znali da su vjerske kad ne bi slušali njihove stihove. Ovako još ispadoše najprepoznatljivije u dugo vremena unazad. Eric sebe nikad nije isticao kao kompozitora, dobro znajući gdje je njegova najveća snaga i zašto je na kraju odavno opravdao one grafite po londonskim zidovima koje ga proglašavaju božanstvom.

Ta se posebnost čula odmah u legendarnim The Yardbirds, narasla kroz John Mayall's Bluesbreakers da bi planetarnu slavu stekla u nuklearnom triju Cream. Priča je to koju većina čitalaca zna jer je jedna od najpoznatijih u istoriji rokenrola. Ono što se ipak nije znalo ili ne bar tako javno jeste pakao kroz koji je prolazio teški ovisnik. Sve do pojave njegove autobiografije nismo imali predstavu koliko je čudo što se uopšte uspijevao baviti svojom muzikom. Ne samo muzikom već i životom. Nije mala stvar, čak ni u seksualno razularenim šezdesetim oteti ženu najboljeg prijatelja. Pa kad je taj prijatelj ništa manje nego Beatle jasno je u kakvim je sferama lebdio glavni junak. A mora se reći da sirotoj Pattie nije bilo lako. George je George, ali vrisak koji je pustio Eric…”I'm begging darling, please!”

Kruna njegove karijere “Layla & Other Assorted Love Songs” iskovana je u studijskim sessionima sa Derek And The Dominos i sa još jednim briljantnim bijelim dečkom za gitarom, Duannom Allmanom. Svjedoci kažu da su podovi u studiju bili bijeli, znate već od čega. Eric je bar iz svega toga izašao živ, ovaj drugi ne, i to je jedna od onih tužnih, naglo prekinutih a nikad završenih priča.

Nekako se početak solo-karijere Erica Claptona smatra prekretnicom u kojoj je uplovio u neke mirnije vode, krvotoka očišćenog od narkotika. “Autobiografija” kazuje da je to potrajalo još jako dugo, te da je umivenost koju smo dobijali još od tada nije imala veze sa izlaskom iz pakla. Cijelo to vrijeme Eric je zadržao nedostižan nivo majstorstva, koji se dodatno podizao onda kad bi se vraćao svom jedinom prirodnom izvorištu – bluesu. Vlasniku takvog tona savršeno su odgovarale saradnje ne samo sa starim kukama poput B.B. Kinga ili J.J. Calea već i sa plejadom mladih gitarista poput Dereka Trucksa, Johna Mayera ili Doyla Bramhalla II.

I na sve to, dobijemo blues božićne pjesme! Budući da nisam iz tog tabora, te da sam tek neke ovih pjesama pokupio jer su odavno postale stvar opšte kulture, to onda ne mogu da svjedočim da li ih je upropastio ill ne. Mogu samo da potvrdim da odlično zvuče, ne samo ove blues nego i one koje vuku na onaj štimung Chrisa Ree, tipa “Driving Home For Christmas”. I zaista, karijera našeg junaka se i kretala upravo tako nekako u zadnjim decenijama. Kao smjesa bluesa i laid-backa, naravno pod primarnim uticajem J.J. Calea pa tek onda svih ostalih. Jedina tačka na kojoj je zabrljao jesu “Jingle Bells” koju je posvetio preminulom Aviciiju, na način da je natrpao neke silne sintetičke ritmove i elektroniku, a to priznaćete, nije nešto se očekuje od jednog engleskog bluz- džentlemena.

Eric, poznat i dokazan kao uvijek dotjeran, kicoš jednom riječju, dostigao je tu vrstu podaćeranosti i u svojoj muzici. Da li je usput negdje nestalo uzbuđenje, kako je to pjevao njegov veliki uzor, B.B. King u najelegantnijoj blues pjesmi ikad? Lako moguće, ali ako bih morao da biram da li imati Erica uopšte ili se sjećati onog dramatičnog Erica od kojeg nam je krv brže strujala kroz vene, uvijek bih birao onog prvog. Dobro ga je imati i dalje uz nas.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR