Goran Vračar za SC: Kao ljudi smo se obrukali, kao narodi smo propali

747
Goran Vračar

Sejo Sekson je  moju pjesmu našao na internetu i dopala mu se. Ubrzo me je kontaktirao i tako su napravljeni prvi koraci koji su doveli do pjesme “Svjetla Sarajeva”, kojom je otvoren novi album sarajevskog “Zabranjenog pušenja”.

Rekao je ovo u razgovoru za SrpskaCafe srpski pjesnik Goran Vračar komentarišući pjesmu koja je odabrana za prvu na, prije nekoliko dana, objavljenom albumu pomenute grupe “Šok i nevjerica”.

– Pitao me da li bih imao nešto protiv da je proba otpjevati, odnosno komponovati. Ili, pa da pokrijem terminologijom i širi region – uglazbiti. Naravno da nisam imao ništa protiv i potom je uslijedio demo koji sam preslušao i koji mi se dopao, a dalje je već sve poznato – kaže Vračar.

Pjesma je „numero uno“ ili „A1“, a za Vračara je to, kako ističe, „šok i nevjerica“ i velika čast. Sejo je, dodaje Vračar, velki umjetnik i o tome ne treba trošiti riječi.

– To što je uzeo moju pjesmu, napravio muziku na nju i stavio je na redno mjesto jedan govori ne samo o umjetniku nego i o ljudskoj veličini koja on zaista jeste.

o Kako je moguće da pjesnik čiji je dobar dio stvaralaštva obilježen pridjevom „ratni“ ustupi pjesmu upravo ovom „Pušenju“ koje je i dalje po svemu – sarajevsko?

– Rat je period koji je ostao u dalekoj prošlosti, ali je sastavni dio mog života, kao i života mnogih ljudi koji i danas žive na ovim prostorima, pa i šire. Svi smo mi bili gurnuti u rat, a da nas niko nije ni pitao, zadužili smo naoružanje, prebrojali krvna zrnca i svaka ptica svome jatu. Kad je opštenarodno veselje počelo, niko od nas nije imao neki izbor osim da ostane sa svojim narodom ili da razguli kud koji. Ja sam ostao. I mnogi su ostali. I Sejo je ostao. Svako ko se našao u toj oluji vremena platio je svoj danak. Što u krvi, što u ko zna čemu. Skidam kapu svim časnim borcima, ma u kojoj uniformi oni bili od 1992. do 1995. godine. Zlo su načinili oni koji su se latili noža, zločinci i kukavice i da ne zaboravimo, oni koji su u preskupim odijelima odlučivali šta će da bude sa nama u uniformama. A u njima smo bili i Sejo i ja i stotine hiljada drugih ni krivih ni dužnih. Stoga je Sejo i zaslužio pravo da iskoristi moju pjesmu, kao što i ja slušam njegove pjesme već decenijama ne pitajući ga mogu li. A što se tiče „Pušenja“ koje je sarajevsko – pa i ja sam Sarajlija. Do 1992. godine sam u njemu naradio lijepih 28 godina života. I Sejo i ja smo sa istog asfalta. Samo što je Sejo odavno zvijezda, a ja negdje u dubokoj pozadini treperim k’o sijalica na ručnoj bateriji.

o Koju biste pjesmu dali Neletovom bendu koji je iz „Zabranjenog pušenja“ pao u „Osiromašeni uranijum“?

– Sva ova zbrka počinje sa „Svjetlima Sarajeva“. Pjesma je napisana još u ratu, 1995. godine, a objavljena u mojoj prvoj knjizi pod istim nazivom dvije godine kasnije. Sama pjesma je objavljena na bezbroj portala, ali je niko nije shvatio ili bar obratio pažnju na nju. Niko osim književnih kritičara i ljudi koji se ozbiljno bave kulturom. Sad kad se stvar malo zatalasala dobijam kritike od poznanika što sam je ustupio Seji, a ne Neletu. I dalje nas određuje nacija i bolji je „moj“ pa taman da je najgori od najboljeg „njihovog“. Rat u nečijim glavama nikada neće prestati i to je usud sa kojim moraju da žive. Opet, rat nas je nekako odredio karakterno. Sejo je bio u Sarajevu, ja u Srpskom Sarajevu, dakle prsa u prsa, cijev u cijev, a Nele u Knez Mihailovoj. Ne mislite li da to ipak nešto govori o svakom ponaosob? Stoga i pitanje koju bih pjesmu ustupio Neletu ima odgovor: dok vidim da li se Seji sviđa.

o Pripadate onom krugu pjesnika koji je mnogo i emotivno pisao o Sarajevu. U čemu je „kvaka“? Kakav je danas Vaš odnos sa Sarajevom?

– Ja sa Sarajevom nisam u svađi. Moje Sarajevo su bili svi oni koji danas više nisu u njemu. Po onoj Bajaginoj: Moji su drugovi… Grad ne čine zgrade nego ljudi. Ipak dolaze nove generacije i novi ljudi i Sarajevo živi neki svoj novi život. Sa mnom ili bez mene – njemu je svejedno. I njemu i njegovim stanovnicima. Ni Sarajevo ni ja nismo ništa posebno izgubili razilazeći se. Za mene je život u Sarajevu jedna lijepa uspomena i naravno da se sa nostalgijom sjećam vremena kada sam šetao njegovim ulicama. Kafića, diskoteka, utakmica, derneka i čega sve ne. Danas njime šetaju drugi ljudi i neki novi klinci. Isto bi bilo i da sad živim u Sarajevu. Smjena generacija je neminovna, a meni ostaje samo da se sjećam mladosti kako bih je se sjećao i da sam živio u Vučitrnu.

o Jedan ste od rijetkih koji je bio u ratu i koji je o ratu pisao. Da li je „borba bila uzaludna“?

– Ajmo biti pošteni pa izmjeriti šta smo dobili, a šta izgubili. Svi mi. Matematika je neumitna. Brojevi govore sve. Broj mrtvih, invalida, materijalne štete. Gdje su danas fabrike koje su nas hranile? Kao ljudi smo se obrukali. Kao narodi smo propali. Muslimani su htjeli cijelu Bosnu i nisu je dobili. Srbi su htjeli da ostanu sa Srbijom i nisu. Isto i Hrvati. Sve što smo htjeli dio je šarene laže u koju su nas ubijedili i, na kraju krajeva, uvalili. Kad je počelo već je bilo kasno. U svojoj pjesmi „Ispovest ludaka“ rekao sam: „pucali smo u crno i belo/ u planine i obližnje grane/ pucali smo jer je započelo/ pucali smo jer neće da stane…“ I svašta sam još rekao u toj i u drugim nekim pjesmama, ali to je sad potpuno nebitno. Poslije bitke koplje u trnje. Idemo dalje.

o Hoće li se i kada će i kako će se u BiH pomiriti Božić i Bajram?

– Ne bi to bio problem kad bi nas pustili na miru. I danas ljudi čestitaju jedni drugima Bajrame i Božiće i to ne iz kurtoazije. Nismo mi divljaci. Samo su nas divljim učinili. Problem nije u nama. Kad kažem nama mislim na nas, običan svijet, prosječne stanovnike ovog tamnog vilajeta. Doduše, razumijem one kojima su porodice pobijene, poklane i šta sve ne. Oni jednostavno ne mogu da prihvate, da oproste i to je ljudski. Mi ostali smo teledirigovani u topovsko meso, kao i u ratu. Mi se ovdje tučemo čime stignemo, a Radovan i Alija u Ženevi u teškim pregovorima sa ženama koje šopinguju od para skupljenih donacijama dijaspore. Oni se dogovore i mi imamo primirje. Onda se kao posvađaju i mi opet jedni po drugima iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Mi u blatu, oni u Ženevi. Naši rođaci, prijatelji i sinovi u mrtvačnicama, oni u Ženevi. Razlika između nekad i sad je što sad nemamo čime da se mlatimo, a iste smo budale. Ne vidimo dalje od nosa. I dalje je bolji „moj“ da je i najgori nego „njihov“ najbolji.

o Postoji li suštinski i dalje Udruženje književnika Republike Srpske?

– Da, postoji i postojaće. Problem Udruženja su njegovi članovi. Prvo ne znamo koliko nas je, ko je umro, ko otišao u društvo pisaca BiH, jer po našem statutu niko ne može biti član dva udruženja. Ponašamo se kao da smo svi Andrići, Selimovići i Dučići. Udruženje nam je potrebno, ali polako postajemo JuTjub za nadobudne i nepismene talente otkrivene u poznim godinama pa misle da trebaju i moraju da budu članovi Udruženja čim su uboli tri slova i štampali dvije zbirke „sačuvajmebože“ pjesama od donacija rođaka iz inostranstva.  U redu za prijem čeka veliki broj nazovi književnika s koca i konopca koje bismo trebali primiti u Udruženje. To vam je otprilike kao da svaki pravnik hoće da bude u Udruženju sudija ili advokata bez pravosudnog ispita. Pritom svi imamo neke svoje favorite, pa po principu „kad je mogao Kurta, što ne može Murta“ upropašćavamo i Udruženje i položaj pisca. Ja sam apsolutni protivnik prijema novih članova dok ne pretresemo članstvo, vidimo ko je ko među nama, neke bogami i izbacimo, a potom konsultujemo struku, profesore književnosti, pa da vidim onda ko zna, a ko ne zna da piše. Ovako kako radimo niti će nas ko ozbiljno shvatiti niti ćemo se pomaći centimetra unaprijed.

Goran Dakić

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR