Vuk Bačanović: Bodljikava žica

823
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, novinar i urednik. Nakon što je izrazio, za sarajevsku javnost, nepodobno mišljenje, živi i radi na relaciji Mostar-Beograd.

Kod samoispunjujućih proročanstava je najkarakterističnije to što su zasnovana na učestalosti zla. Panika kojoj ovih dana svjedočimo u Bihaću zbog masovnog priliva migranata je upravo to.

Društvene mreže vrve najstrašnijim rasističkim uvredama i najavama kolapsa civilizacije. Opravdani strah ljudi za vlastitu sigurnost koji se ne može tako prosto žigosati kao ksenofobija i rasizam u pojednostavljenim intepretacijama stvarnosti, tako je, odmah postao potvrdom najcrnjih scenarija. Tipa, da su “oni” došli da nas terorišu i pljačkaju, da nam napastuju žene i kidnapuju djecu, da od našeg utopijskog društva stvore “Eldorado”  užasa, poput Afganistana i Pakistana. Ljudi od straha od zla vrlo često takav strah učine smislom postojanja. O njemu postaju ovisni kao o najuzvišenijem smislu postojanja. Te, naposlijetku, počinju da mu se raduju. Upravo takvoj vrsti “radosti” svjedočimo kada god radikalni protivnici migracija dobiju potvrdu za svoje tvrdnje.

Neki migranti su nešto opljačkali? Neko od njih je prijetio nožem ili šarafcigerom našem čovjeku? Neki su dobacivali djevojkama? Još gore, napastovali ih? Protjerajmo ih sve. U gasne komore s njima. Najstrašnije u cjelokupnoj priči je što ovakve argumente slušamo od ljudi koji su i sami najčešće žrtve međusobnih stereotipa. Prema kojima svaki Srbin, Bošnjak ili Hrvat ima da ispašta zbog zločina koje su izvršili njihovi sunarodnici, iako žrtva stereotipa sa određenim zločinom nema nikakve veze. Upravo je najstrašnija zluradost dovela do toga da narodi koji su u svojoj nedavnoj istoriji, korištenjem stereotipa trpili najstrašnije pogrome, pokolje, raseljavanja, bili izlagani sadističkim mučenjima, iživljavanjima i poniženjima, istu logiku primjenjuju na deset hiljada pridošlica koje samo žele žarko pobjeći što dalje od nas.

Dakle ljudi koji su se, ne tako davno, dali natjerati na to da monstruozno unište vlastito napredno društvo, da se međusobno ubijaju zbog drugačijeg imena i prezimena, jedni drugima miniraju kuće, vjerske objekte i kulturne spomenike od neprocjenjivog istorijskog značaja, vezuju se žicama i strijeljaju, odsjecaju glave i sa njima igraju fudbal, koji su se znali najstrašnije ubijati i u okvirima vlastite narodnosti, sada drže moralni kompas nekolicini problematičnih ljudi iz dalekog svijeta koji, uz ogromnu većinu mirnog svijeta koji gleda svoja posla, samo žele pobjeći što dalje od nas.

Naravno, to i dalje ne mijenja činjenicu da smo mi jako mala zemlja, koja, naprosto, nema kapaciteta, a zbog svega navedenog, ni društvenih mogućnosti da primi veliki broj stranaca, a pri tome toliko neozbiljna da ne može postaviti uslove koliko uopšte može i gdje ih i na koji rok smjestiti. Ali to je samo još jedna od tužnih priča koje su posljedica spleta ograničenosti i sljepila političkih elita i raširenosti radovanja zlu. Umjesto da otvaramo, mi zatvaramo. I zatvorili smo do mjere da smo postali toliko mali i bijedni da više ne možemo trpjeti ni prihvatiti ni sami sebe, a kamoli nekoga ko dolazi sa strane. Čitajući o fleksibilnosti i promjenjivosti etničkih i svih drugih društvenih identiteta kroz istoriju, često sam promišljao šta to znači biti Srbin ili Hrvat ili Bošnjak?

Ukoliko bi sutra Bantu crnac ili Korejanac ili Gruzin, ili Čuvaš, ili Mandžurac, odnosno velika grupa tih i raznih drugih ljudi, spletom istorijskih okolnosti, postala dio jednog od naših etničkih korpusa, da li bi oni bili manje Srbi, Bošnjaci ili Hrvati od onih čiji se nastanak takođe ne može vezati za neki trenutak, već se radi o neprekidnom procesu koji i danas traje? I na osnovu toga, vrijede li danas više one nacije koje integrišu, ili one koje se svode na zatvorene grupice? One koje su, nažalost, o drugima u stanju misliti kao i o sebi. Sve najgore. Dok grozota ne postane sveopšti princip. Samoispunjujuće proročanstvo. Bodljikave žice.

Vuk Bačanović

 

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

3 KOMENTARA

  1. svaka medalja ima dvije strane. I nikad be treba generalizovati. Ovi ljudi ipak vec mjesecima zive zahcaljujuci tim biscanima koji kako-tako brinu o njima. Da ima incidentnuh situacija, ima! Da ima biscana koji su na izmaku strpljenja, ima! Ali i ima jedna ogromna masa istinskih ljudi koji svakodnevno skrve za ove ljude. Zanimljiv je podatak da su tokom Kurban bajrama muslimani bihackog kantona skoro kompletno kurbansko meso donirali javnim kuhinjama koje upravo skrbe o migrantima. Moj respekt!

POSTAVI ODGOVOR