Nebojša Ristić: Billy Gibbons – Bugi je htjela, ja bugi joj dam

503
Billy F. Gibbons

Veliki zli vuk se dohvatio velikog zlog bluza. To ne može da omane. I nije.

Billy F. Gibbons, Karl Marks rokenrola (Fridrih Engels je logično Dusty Hill) je izdao drugi solo-album, “The Big Bad Blues”. Ni prvom “Perfectamundo” nije bilo neke ozbiljne zamjerke, ali toliko eksperimenta, pa još sa afro-kubanskim zvukovima, nije baš pasovalo čovjeku koji se zajedno sa svojim matičnim bendom proslavio time što je usavršio jednu bazičnu formu poput bugija.

Billy F. Gibbons

Klasična je zabluda da su manje vrijedni oni izvođači koji stalno “vrte jedno te isto”. Po toj nakaradnoj logici odmah bi trebalo otpisati npr. AC/DC, ili nekad prije njih Ramones, Motorhead… Naravno da se ova lista može čitati i kao lista najvećih rokenrol bendova. Ovi vanbračni sinovi Johna Leeja Hookera (Endless Boogie su unuci) su odavno shvatili da nema ništa loše u tri akorda, ako u njih pritom ubrizgaš dovoljno energije koja pomjera planine i razdvaja more.

Svoje mjesto u Panteonu Billy je dodatno obezbjedio unikatnim zvukom gitare koja samo kod njega reži na taj prepoznatljivi način. Sad, to može biti jer umjesto trzalice koristi nazubljeni pezos, ali prije će biti da je u pitanju nepogrešivi osjećaj kojim tretira svoj instrument. To se savršeno čuje na tribute albumu Fleetwood Mac, kojem je podario svoju obradu “Oh Well”. Moćni original je maksimalno usporio i pustio da se valja drobeći sve pred sobom.

Za sve obožavaoce izvornog ZZ Top, onog do “Eliminatora”, stižu sjajne vijesti. Album kojim se danas bavimo je preko glave uronjen u TAJ zvuk. Bilo da se radi o obradama Muddyja Watersa i Bo Diddleyja, bilo da je u pitanju originalni materijal. Iako taj povratak traje još tamo od “Rhythmeen”, iako se produkcijom u međuvremenu bavio i jedan Rick Rubin poznat kao nenadmašni majstor svođenja zvučne slike na osnovu, tek ovdje imamo pred sobom right stuff. Toliko dobar da kad bi vam ga pustili vezanih očiju ne biste imali ni trenutka dileme da se radi o ZZ Topu sa nešto modernijom produkcijom, ali miljama daleko od sintisajzera i lupova s kojim su se igrali u svom najkomercijalnijem periodu.

Kako su to dokazali gorepomenuti Endless Boogie, bugi je hipnotička stvar koja može da traje praktično neprekidno a da ne dosadi. Billy je, iako mnogo više od prizemnog prangijaša, ipak neka starija škola pa se ograničio na trominutne forme. Nije čudo da neki od rijetkih “negativnih” komentara na You Tube idu upravo u tom pravcu da nas je zakinuo time što nije opustio ruku pa produžio ovu moćnu vožnju. Kad se čovjek malo bolje zamisli osim njega i Neila Younga teško je naći nekog majstora gitare koji je u stanju da gotovo beskrajno solira a da to ne zazvuči isforsirano.

Da bi ta vožnja bila moguća neophodna je bila kao granit pouzdana ritam-sekcija. I makar je teško zamisliti neku pouzdaniju od Dustyja i Franka, ovdje su se tim bez muke pozabavili Matt Sorum, ponajviše poznat kao bubnjar Guns N’ Roses i Joe Hardy, dosad više poznat kao producent. Upravo je Hardy najzaslužniji što se ovaj album uopšte začeo jer je tek nakon tri dana u studiju obavijestio Billyja i ostale momke da je snimao session, bez crvenog svjetla, želeći da budu što opušteniji. Upravo to izbija iz svake rilne (za Internet klince to je narez na gramofonskoj ploči), zabava i to glasna. Čovjek sa kapom iz Kameruna na glavi, upravo to i poručuje:”Play it L-O-U-D!”

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR