Monika Ponjavić: Stepenište – pakao pravosuđa

509

U 02:40 sati, 9. decembra 2001. godine, u Duramu u Sjevernoj Karolini, Majkl Piterson (Michael Peterson), američki pisac i novinar, nazvao je 911 kako bi, u potpunoj panici, plačljivim glasom, prijavio nesreću. Njegova supruga Ketlin Piterson (Kathleen Peterson), pala je niz stepenice u njihovom domu.

Majkl, koji je za vrijeme nesreće sjedio u dvorištu, pored bazena, nije bio siguran u kom momentu se nesreća desila, niti sa koje visine je Ketlin pala, niti kako. Znao je samo da mu je potrebna pomoć i da je u trenutku poziva Ketlin, ležeći u lokvi svoje krvi, još uvijek disala. Policija, koja je na mjesto nesreće stigla svega nekoliko minuta kasnije, pronašla je Ketlin mrtvu, a krv u kojoj su je našli je već počela da se zgrušava, što je dovelo do niza pitanja i eventualne sumnje da se ovdje ne radi o nesreći nego o ubistvu.

Ovako počinje “Stepenište” (eng. The Staircase) Žana Savijea de Lestrada (Jean-Xavier de Lestrade), koje trenutno, nakon petnaest godina nastajanja, možete u cjelosti pogledati na Netfliksu. Riječ je, pa možda čak, o životnom djelu ovog reditelja, koje nije strogo govoreći film niti je strogo govoreći serija, nego radije film iz trinaest dijelova. Nešto poput “Tvin Piksa” (eng. Twin Peaks). Naime, zbog količine materijala, “Stepenište”, koje prati život Majkla Pitersona od trenutka kada postaje glavni osumnjičeni za ubistvo Ketlin Piterson, je iz dokumentarnog filma vremenom preraslo u dokumentarnu seriju koja je tokom petnaest godina svog nastajanja utabala put onome što danas možemo nazvati “kriminalističko-dokumentarni žanr” (eng. true crime drama series). U tom smislu, “Stepenište” je ta početna klica koja je iznjedrila brojna djela u kojima uživamo danas, poput, na primjer, “Making a murderer”, “OJ: Made in America” ili satire “Americal Vandal” koja sve to ismijava.

Međutim, u poređenju sa ovim serijama postoji nešto što “Stepenište” izdvaja i što ga čini tako privlačnim i fascinantnim. Prvo, činjenica da ovdje nije riječ o arhivskim snimcima, nego o dokumentaciji nastaloj tokom realnog vremena u okviru kojeg su se stvari odvijale, uzevši u obzir da je Majkl Piterson odmah pozvao filmsku ekipu u svoj dom kako bi sve dokumentovao, odnosno kako bi ili, u slučaju da je nevin, pokazao nepravdu američkog pravosudnog sistema ili, u slučaju da je kriv, sebe stavio u prvi plan, jer je ovdje ipak riječ o čovjeku željnom pažnje i spektakla. Nakon što pogledate svih trinaest epizoda, iako je to negdje jasno od samog starta, shvatate da se priča ne svodi na to da li je Majkl Piterson kriv ili ne, nego na to da li će Majkl Piterson biti osuđen ili ne.

De Lestrad, čovjek koji je posvetio petnaest godina ovoj priči, je u intervjuima isticao da njegov cilj nikada nije bio utvrditi Pitersonovu krivicu ili nevinost, već da kroz ovaj proces i svoj film prouči pravosudni sistem. De Lestrad, kao i brojni drugi ljudi koji su učestvovali u ovom procesu, uključujući i publiku, i dalje nema predstavu niti jasan stav po pitanju Pitersonove krivice. Možda je ubio suprugu, možda nije. Film, koji je izostavio nekoliko ključnih detalja (što mu neću uzeti za zlo), vam to neće otkriti, nego će vas natjerati da sami zauzmete poziciju. Međutim, baš kao i de Lestrad, sa čijim se zapažanjem apsolutno slažem, moj doživljaj Majkla Pitersona, doživljaj koji sam imala od samog početka do posljednjeg kadra, je da je u pitanju čovjek koji istovremeno izgleda i kao da nije nevin i kao da nije kriv. I u tome upravo leži horor ove priče, ovog filma, ove serije.

Sa jedne strane imamo priču o srećnom paru, o životu u bogatom predgrađu u vili, o idiličnoj vezi dvoje ljudi koji su u toj ljubavi postali roditelji petoro djece, od kojih je najmanje dvoje usvojeno. Sa druge strane, kako se kasnije ispostavilo, saznajemo da vila u kojoj su Majkl i Ketlin živjeli zapravo bila isključivo u njenom vlasništvu, da je Majkl bio u finansijskoj krizi, te da je životno osiguranje Ketlin Piterson bilo procijenjeno na 1.4 miliona dolara. Pored toga, Ketlin nije željela da izdvaja novac za studije Majklovih sinova iz prvog braka, Toda i Klejtona, zbog čega je Majkl bio primoran da se obrati svojoj prvoj ženi Peti za pomoć.

Ono što je dodatno zakomplikovalo stvari bilo je otkriće Majklovog relativno tajnog seksualnog života i odnosa sa muškarcima, o čemu Ketlin nije ništa znala. Zatim, tu je i podatak da je njegova bliska prijateljica Liz, čije je kćerke, Margaret i Martu, usvojio zajedno sa Ketlin, umrla padom niz stepenice skoro dvadeset godina ranije, dok je sa Peti živio u vojnoj bazi u Njemačkoj. Šansa da mu se desi ista situacija u jednom životu djeluje gotovo nevjerovatno. Tu je, naravno, i činjenica da je za vrijeme snimanja same serije ušao u odnos sa montažerkom Sofi Brune, što je vjerovatno uticalo na finalni ishod ovog djela, bez obzira na profesionalnost koju je kompletna ekipa pokazala. Svi ovi podaci koji su postepeno isplivavali na površinu doveli su do uspostavljanja profila jedne ličnosti koja je istovremeno tragično osuđena i nepravedno oslobođena za ubistvo koje nije ili jeste počinila. Pitanje “šta ako jeste”, odnosno “šta ako nije”, pokretačka je sila Lestradovog dokumentarca.

Zamišljeno kao iscrpno istraživanje američkog pravosudnog sistema, iako je suštinski riječ o studiji lika, “Stepenište” nudi zanimljive, depresivne i zastrašujuće uvide čiji je zaključak, manje-više, da advokati odbrane nisu tu kako bi utvrdili da li je njihov klijent nevin ili kriv, nego kako bi stvorili dovoljno sumnje kod dvanaestočlane porote da bi pobijedili. Ista je situacija i na drugoj strani, sa tužilaštvom, jer pravosudni sistem, u suštini, nije zainteresovan za istinu, nego za pobjedu. Radi se o jednoj studioznoj igri nadmudrivanja, gdje je centralna zvijezda, što i sama serija reflektuje, Majkl Piterson, dok je njegova supruga, Ketlin Piterson, kolateralna šteta i instrument pravosudnog sistema koje ne interesuje da li je ona ubijena, i ako jeste, kako. I sa tog aspekta, Majkl Piterson je de fakto protagonista ove priče, a pitanje “ko je Majkl Piterson” postaje najvažnije pitanje “Stepeništa” i ključ za vaš lični doživljaj ove tragične priče.

Majkl Piterson je bezizražajn čovjek. Anitpatičan, arogantan čovjek koji se smije mnogo, često u vrlo neprikladnim situacijama. Majkl Piterson je dokazani lažov, sa lažnim osjećajem veličine i važnosti. Na prvi pogled, on djeluje kao čovjek koji razumije šta je tuga, ali je nikad ne doživljava. Koji razumije šta je ljubav, ali je ne ispoljava. Majkl Piterson je, u najboljem slučaju, sociopata, egocentrik lišen savjesti, empatije i emocija. Sociopata koji nikada, ni za trenutak, nije svjestan da sa njim nešto nije u redu. Međutim, da li to znači da je i ubica? Apsolutno ne.

Nemogućnost povezivanja sa glavnim likom ovdje je ispoljena u dualnosti njegove ličnosti koja vam do kraja ne dozvoljava da formirate jasan stav. Jer, ako je Majkl Piterson kriv, nivo njegovog samopouzdanja odaje utisak osobe koja ne mari što će do kraja života provesti u zatvoru. A ako je nevin, nivo njegovog samopouzdanja odaje utisak osobe koja ne mari što će do kraja života provesti u zatvoru. Problem njegovog lika i ličnosti, problem reflektovan u toj hladnoći i ravnodušnosti, u osjećaju da nijedna rečenica koju je izgovorio ili mišljenje koje je ispoljio nije bilo iskreno, nikada mi nije dozvolio da pobjegnem od svoje inicijalne presude, koju sam, čini mi se, donijela već nakon 15 minuta prve epizode. U mojoj glavi, Majkl Piterson je neplanski i iz nehata ubio svoju ženu Ketlin Piterson. Međutim, šta ako nije?

Ocjena: 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR