Nebojša Ristić: Prvi semestar bez uzbuđenja

583
Metacritic

Kao što na kraju svake godine svodimo listu onog što ju je obilježilo, hajde da vidimo kakva je situacija bila u prvih pola godine. Kao osnovu za ovaj osvrt uzećemo možda, makar jezikom brojeva, najobjektivniji izbor.

Poznati website Metacritic, koji daje linkove za sve najvažnije recenzije u svijetu ne samo muzike, prostom matematičkom operacijom daje rezultat koji vam donosimo u cijelosti.

Metacritic lista:

25: Song for Alpha by Daniel Avery
24: Singularity by Jon Hopkins
23: Rebound by Eleanor Friedberger
22: Sparkle Hard by Stephen Malkmus & the Jicks
21: Invasion of Privacy by Cardi B
20: Songs of Praise by Shame
19: Hope Downs by Rolling Blackouts Coastal Fever
18: Snares Like a Haircut by No Age
17: Kids See Ghosts by Kids See Ghosts
16: Hell-On by Neko Case
15: Transangelic Exodus by Ezra Furman
14: Knock Knock by DJ Koze
13: All at Once by Screaming Females
12: Freedom by Amen Dunes
11: DAYTONA by Pusha T
10: Heaven & Earth by Kamasi Washington
9: Oil Of Every Pearl's Un-Insides by SOPHIE
8: Cocoa Sugar by Young Fathers
7: In a Poem Unlimited by U.S. Girls
6: Isolation by Kali Uchis
5: Microshift by Hookworms
4: Twin Fantasy by Car Seat Headrest
3: I'm All Ears by Let's Eat Grandma
2: Dirty Computer by Janelle Monáe
1: Golden Hour by Kacey Musgraves

Matematika je nemilosrdna, ali već na prvi pogled jasno je da ova lista vrlo slabo korespondira sa listama popularnosti. Hajde, to i nije neko iznenađenje, davno su prošla vremena u kojima su te dvije stvari išle ruku pod ruku. Ako su ikada.

Dalje, kao što kaže ona stara o statistici kao tačnom zbiru pogrešnih podataka, iz ove liste bi se dalo zaključiti da je ona sazdana od suvog kvaliteta. E, nisam baš siguran. Lista na kojoj nema novih albuma Rya Coodera “The Prodigal Son” ili nevjerovatnog “Downey to Lubbock” nastalog u saradnji velikog Jimmiea Dalea Gilmorea i Davea Alvina, ima ozbiljan problem.

Pretpostavljam da problem pravi kriterijum po kojem mora biti objavljeno bar 15 recenzija svakog od ovih albuma kako bi uopšte ušli u konkurenciju. To, vjerujem, objašnjava kako ovdje nema ne samo ta dva albuma već i čitavog niza albuma iz jazz, blues, reggae i ostalih vrlo profilisanih muzičkih idioma. Pa tako ni heavy-metala, hehe.

Kako god, hajde da vidimo šta ima među ovima što su se plasirali. U startu se ograđujem, a to je jasno svakom ko čita ove kolumne od prvog dana, da nisam slušao pa tako neću ni pisati o onim koji spadaju u žanrove o kojima skoro da nemam pojma.

Jedino što mogu, a uvijek se pouzdam u sud mog vjernog saradnika NKZ je da iz tog zabrana pažnju zaslužuju Janelle Monae i Kamasi Washingtona. Njihov uspjeh, a biti na ovoj listi to jeste, nije preveliko iznenađenje, jer je to bilo očekivano nakon prethodnih radova. Janelle je do krajnosti dovela svoj hrabri iskaz a naslovi poput “Screwed” ili “I Got the Juice” vam otprilike daju nagovještaj u kom pravcu je otišlo to oslobođenje.

Gostovanje giganata poput Briana Wilsona ili Steviea Wondera je dokaz da su to prepoznali oni koji su trebali. Kamasi je svojim prošlim sa pravom nazvanim “The Epic” pomakao ili ako hoćete pobrisao granice između jazza i drugih žanrova, a ovogodišnjim, čak i epskijim “Heaven & Earth”, na kojem je angažovao i simfonijski orkestar i hor, pokazao da pravi talenat, i pored opasnosti od grandomanije, ne poznaje nikakva ograničenja.

Na ovoj listi su i imena koja tu nikako nisu od juče poput Eleanor Friedberger ili Stephena Malkmusa. Friedberger koja je kritičarska miljenica još od njenog benda The Fiery Furnaces na ovogodišnjem albumu “Rebound” je za mrvicu interesantnija nego inače, što nikako nije razlog da se oduzmemo od sreće. Veteran Malkmus koji ima pomalo kult-status još od Pavement dana je ponudio mnogo smislenije i kompaktnije ostvarenje koje zaslužuje bolji plasman. Mislim da “Sparkle Hard” nudi najviše zapamtljivih pjesama dosad, pa ga to uzdiže ispred još jednog sličnog, visoko cijenjenog autora poput Becka kojeg svi veličaju, ali osim “Loser” teško da će nabrojati još nešto što im je ostalo u sjećanju.

2018. je dosad donijela i neka nova imena, pa su tako ovdje i Shame te Rolling Blackouts Coastal Fever. Ovi prvi su mladunci koje svrstavaju u post-punk, dakle u neki bastard između punka i onog što je uslijedilo nakon toga, npr. U 2. Svi su sastojci tu, teško je naći neku ozbiljnu manu, ali to nekako prolazi ispod ili pored, ali nikako iznad. Slično se može reći i za australijski RBCF, koji su dočekani panegiricima, samo što je teško dokučiti istinske razloge za takav prijem. OK, negdje u daljini čujem eho jednog od velikih bendova sa tog kontinenta, The Go-Betweens, što uvijek pozdravljam, ali trebaće vremena da se nametnu kao nešto čemu ćemo se okretati sa velikim iščekivanjem.

Znam da većina kad pogleda neku ovakvu listu prvo traži ko je na prvom mjestu. Sudeći po ovoj, album godine, zasad, je “Golden Hour” Kacey Musgraves. Osim što je zvijezda Americane isporučila album koji više liči na Fleetwood Mac, dakle drugačiji od njenih dosadašnjih, nije lako shvatiti kako se nametnula sa tako visokom pozicijom. Neko Case koja je svojim, ne najboljim djelom, “Hell-On” takođe ovdje, zaslužuje više mjesto, ali ni to nije razlog za čuđenje. Mnogo veći problem je kako tu nema dvije dame iz istog tabora, Amande Shires i Ashley Monroe koje su briljirale sa “To The Sunset” i “Sparrow”. Ova druga je sa pjesmom “Orphan” istakla kandidaturu za možda i najbolju pjesmu godine.

Rezime je da nije bilo prevelikih uzbuđenja, bar dosad, ali ko zna, možda nekom neuhvatljivom dinamikom do kraja godine dođe do zamaha. Najavljuje se novi album The Bossa, biće da je potrebno da neki istinski lav otrese paučinu sa grive. Ostaje nam da budemo strpljivi.

Nebojša Ristić

 

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR