Monika Ponjavić: Ne ostavljaj trag – Živi slobodno

467

Bazirana na istinitom događaju, priča o ocu i kćerki, pod nazivom „Ne ostavljaj trag“ (eng. Leave no trace), koji žive na rubu društva u šumi na sjeverozapadu Pacifika, u Portlandu, je, kako se ispostavlja, savršen materijal za Debru Granik (Debra Granik), rediteljku filma „Zima do kostiju“ (eng. Winter’s Bone), koji je te davne 2010. godine, proslavio Dženifer Lorens (Jeniffer Lawrence).

Poznata po svom empatičnom prikazu marginalizovanih autsajdera i otpadnika, Granik ovdje priča prigušenu, ali dramatičnu priču o kulturnim i generacijskim podjelama, melanholičnim i snažnim, ali istovremeno tako bolno istinitim. Rezultat balansiranja svih ovih elemenata, različitih viđenja i emocija je jedno veliko djelo koje oduzima dah.

U ovoj, izrazito američkoj, adaptaciji romana Pitera Roka “Moja napuštanja“ Granik zajedno sa svojim standardnim saradnicima, od kojih je svakako najznačajnija Ana Roselini, ujedinjuje nekoliko tematskih cjelina i pravaca koji se provlače kroz njen kompletan opus. Baveći se često posttraumatskim sindromom, što je i ovdje slučaj, Granik nam svojim posljednjim filmom postepeno otvara vrata u živote američkog veterana Vila (Ben Foster) i njegove kćerke Tom (Tomazin Harkort Mekenzi), koji žive u kamufliranim, gotovo vojnim, kampovima. Njihovo postojanje i njihova sloboda su elementarne, zbog  čega je ovaj zanimljivi dvojac u konstantnom pokretu. Kretanje samim tim postaje njihov najznačajniji saučesnik i jedina preventiva u borbi za anonimnost i bijeg od savremenog svijeta što je, vjerujem, cilj ka kojem svi danas manje-više težimo.

Talenat Debre Granik da od filmskog prostora stvori živi prostor, prostor koji odiše svježinom i poznatim osjećajem pripadnosti, primamljiv prostor u kojem se, bez obzira da li je riječ o skromnim domovima ili veliki grandioznim pronstranstvima (kakva je Amerika koju Granik ovdje prikazuje), publika osjeća kao svoja na svome, nevjerovatan je. U „Ne ostavljaj trag“ taj prostor je skoncentrisan na drveće Portlanda. Lakoća sa kojom se ušeta u bogatstvo šume, u njen mir, tišinu i spokoj, naspram grozničavog haosa savremenosti, i u kontrastu sa njim, izgleda gotovo kao utopija u kojoj se sve one mogućnosti za kojima vapimo i o kojima maštamo, sve one neuhvatljive stvari kojima težimo, čine tako dostpunim i bliskim, gotov kao da se možda čak i podrazumijevaju. Kao da su stvar svakodnevice. Povrh toga, način na koji slika i prikazuje svoje glavne likove dodatno naglašava svu veličanstvenost, svu onu netaknutu ljepotu beskraja u kojem živimo, ljepotu prirode i poniznost (dvoje ljudi) koji stoje u sred svega toga.

Sam naziv filma, koji poziva na nečujno i neprimjetno kročenje kroz život, nagovještava etos prihvaćen od strane iskrenih ljubitelja prirode koji razumiju njen značaj i važnost u kontekstu savremenog čovjeka i koji joj se, sa velikom pažnjom, odužuju iz jedne posebne vrste osjećaja zahvalnosti. Pored toga, on vrlo eksplicitino i nedvosmisleno govori o čovjekovoj iskonskoj potrebi i želji da napravi izvjestan otklon od civilizacije i da živi, koliko je god to moguće (ako je) izva nje, na margini. U tom smislu, likovi Debre Granik ne samo da žive u šumi, oni žive i postoje u konstantnom stanju svjesne nevidljivosti, neprimjetnosti. Samim tim, ovo je film koji se može posmatrati sa nekoliko aspekata i iz različitih uglova. Na jednom nivou riječ je o odi prirodi i životno sredini koju samo mi možemo spasiti kako bi ona zauzvrat spasila nas. U drugom, riječ je ljudskom stanju, o stepenu i nivou naše sveprisutne otuđenosti koja, kako godine i decenije idu, ne jenjava. Otuđenost od samih sebe pa samim tim i od slobode na koju polažemo prava i kojoj tako jako i silovito težimo iako se iste odričemo zarad životnih navika i izbora koji, iz dana u dan, pravimo. U svemu tome, roditeljstvo i odnos između roditelja i djeteta, kao jedan od najvažnijih zadataka i iskonskih potreba čovječanstva, ali i generalno svijeta oko nas, ovdje je dovedeno do ekstrema. Iako ništa u ovom odnosu nije zdravo niti konvencionalno, ako bismo ga poredili sa klasičnim metodom odgajanja djeteta, postoji ipak nešto u njemu tako prisno, toplo i isrkreno što uspijeva da prevaziđe inicijalnu tamu, iako sam film nije mračan, niti u jednom trenutku, jer odnos između Vila i Tom je samo njihov, njihov pakt koji traje sve dok postoji sloboda izbora.

I naposlijetku, odrastanje jer „Ne ostavljaj trag“ je, samo jedna u nizu, priča o odrastanju u kojoj novi identitet Vilove kćerke i njena žudnja, postaje katalizator promjena. Bez puno odavanja, jer ovo je film koji se gleda širom otvorenih očiju bez prethodnog znanja, dovoljno je spomenuti samo scenu koja koja prikazuje pauka u mreži kako se presijava na mekom, bogatom šumskom svjetlu. Ova metafora istovremeno ukazuje i na slobodu i na zatvor, zatvor koji dolazi sa odrastanjem, suočavanjem sa realnošću i životom u svijetu koji smo sami sebi stvorili i to na uštrb slobode koja se nalazi na dohvat ruke i miriše na ljetnju kišu.

Ocjena: 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR