Vuk Bačanović: A šta smo mi skrivili muslimanima?

1673
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, novinar i urednik. Nakon što je izrazio, za sarajevsku javnost, nepodobno mišljenje, živi i radi na relaciji Mostar-Beograd.

Sarajevo je, odavno, na izdisaju. Mali glavni grad maloga slovenskog muslimanskog naroda iz sebe izbacuje i u sebi porogoni sve što ne može izdržati. Nakon Borisa Dežulovića došao je na red i Ugo Vlaisavljević.

Istina, u jeku harange na najpotkovanijeg intelektualca u BiH, prisutna je i daleko veća podrška intelektualaca nego ikada prije, a za čovjeka čija su promišljanja, za sarajevsku čaršiju, daleko manje korektna od Dežulovićevih. Čini se da je, u zadnji čas, kako to obično kod nas i biva, postalo jasno da ljudi koji su nešto značili, jedan po jedan, nestaju. I da se Sarajevo svodi na turističku ponudu. Bezvezno mjesto bitno samo turistima sa RBNB-a. Napisao sam na desetine hiljada riječi zašto je to tako. Navodeći,uglavnom, unutrašnje razloge ove propasti. Rječju, male sredine mogu dobro funkcionisati samo kao dobro održavana periferija velikih. To je nekoć bila Jugoslavija i Beograd, a danas je to ovaj ili onaj tuđi centar sa interesom pretvaranja ovog grada u vlastiti izlog. Kičast baš kao i svaki izlog.

Jasno je da je nestanak Jugoslavije imao groznu cijenu. I da pristalice nezavisne BiH sebi još uvijek nisu u stanju priznati kakve su dugoročne posljedice izdvajanja iz jedne velike zajednice. I takođe je jasno da svako misleće srpsko biće, pogotovo ono koje je poteklo iz Sarajeva, u trenutnom stanju pronalazi određenu dozu zlurade zadovoljština. Tipa: “Eto, jesmo li vam rekli?” Međutim, to je samo polovina priče. Ili, da stvar bude gora, tek trećina. Umjesto zluradih konstatacija, valjalo bi sebi samima postaviti jedno vrlo značajno pitanje. Ne samo ono, koje bi glasilo, kako se mi sami snalazimo sa svojom parohijalnošću. Već, u kolikoj je mjeri postojeće stanje i naših ruku djelo. Srpski sentiment prema Jugoslaviji je bio nesumnjiv i teško je slagati da su je upravo Srbi ponajviše osjećali svojom državom, jer su u njoj bili sigurni. Ali, sjetimo se i devedesetih. I politike koja se vodila iz Beograda, a koja se, barem oficijelno, zalagala sa očuvanje jugoslovenske zajednice.

Šta je ona značila za emocije naših muslimana? Sjećam se, barem kroz maglu nepostojećeg ratnog djetinjstva, svojih prvih impresija na film “Boj na Kosovu”. Dobar film to biješe. Za uzrast do sedam godina. Miloš Obilić kao He-Man, ili Leonardo iz nindža kornjača suvereno izjavljuje da Srbi znaju za nešto skuplje od glave, kaluđeri govore o duhovnim očima, knez Lazar ne stavlja glavu na panj, nego na prag, Bajazit davi vlastitog brata, a gazi Murat umire kao hedonista, ne shvatajući o čemu to ti blagočestivi Srbi uopšte pričaju. Poenta je otprilike da mi nismo i nećemo dopustiti da se crkve u Parizu pretvore u džamije. Ili tako nešto. I sa tim geslom smo obilježili tu osudnu 1989. Film je kao i svaki film koji nije Game of Thrones, propustio istorijsku epizodu u kojoj Lazarev sin Stefan postaje sa ubicom svoga oca utoliko blizak, da ga ovaj naziva sinom i dijeli mu korisne vladarske savjete, dok “sin” za svog političkog oca dobija više bitaka, uključujući i onu kod Nikopolja, a koja je, dugoročno, itekako, mogla odlučiti sudbinu pariških crkava. I u tom Stefanovom postupku nema ništa čudno i loše, jer politika nikada i nigdje nije bila isto što i epika. I obrnuto.

Sem kada se tom epikom nešto htjelo postići. A ne lažimo se. Takvom, redukcionističkom, interpretacijom istorije se tih kasnih 80-ih nije htjelo postići ništa drugo nego da mrzimo Turke, što hoće reći muslimane, što hoće reći naše sunarodnike muslimane i da ih od sebe otuđimo, sve tvrdeći da čuvamo Jugoslaviju.

Prolazim, tako, prije par dana bečkim Ottakringom. Radnički kvart. Prelijepa katedrala na glavnom trgu. Preko puta sjedište Komunističke partije Austrije koju su lokalni navijači Partizana išarali grafitima “Ovo je Srbija” i “Smrt pederima”. Jedem odličan kebab kod domaćina iz Avganistana, zezam se sa Somalijcima. Sa svojim drugim bratom, mojim Nedimom, odlazim u jugo-kafanu gdje se sakupljaju svi kockari od Vardara do Triglava i gdje nas slovenačka konobarica gotivi jer jedini ne kockamo, jer smo došli samo na pivo. Jedan pored drugog mirno egzistiraju turski mesdžid, srpska gostionica “Kod tri druga” i hrvatska kladionica. I ne bi mi krivo što Sarajevo nije takvo. Mali je to grad uprkos svim svojim iskrenim i neiskrenim naporima i pretjerano je od njega previše očekivati. Već zašto to nije Beograd. Gdje je taj naš “Beč” u kojem može živjeti 48 odsto raznih etničkih i konfesionalnih grupa i željeti da postanu Austrijanci, pardon Srbi? Nema ga? Ko je kriv? Muslimani? Da, ali samo u verziji realnosti u kojoj su događaji iz filma “Boj na Kosovu” realni.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

2 KOMENTARA

  1. Vuče malkice, ili bolje malo više si i ti zapao u celo to romantizovanje i balkanizovanje, u ovom tekstu Srbije i Beograda.

    Vidim da ne prepoznaješ istorijski i politički trenutak u Srbiji/Bg-u. Pitanje koje ti apostrofiraš se na taj način ovde uopšte danas ne postavlja. Moraš malo da apdejtuješ vlastitu analizu. U Srbiji se danas nikome ne haje za Muslimane, Srbe, Evropejce i anti-Evropejce ili šta slično. Ovde se politička scena isključivo deli na lopove i poštene a integritet je (postao) izvor političkog legitimiteta.

    Priča o srpstvu je ovde odavno davna tema koga nikoga ne interesuje. Samo debljina novčanika. Zato je došao AV na vlast i zato je EU/Kosovo podela prevaziđena. I ta politička podela će na kraju dovesti poštene/Integritet na vlast, a Srbiju staviti na put Austrije o kojoj pišeš.

    Dakle, hajd malo se uhalavizaj sa analizom dešavanja kad govoriš o političkom trenutku u Srbiji. BiH pogađaš 100%, Srbiju ni 10%. Govoriš o Srbiji a ustvari govoriš o BiH tj. pričaš o Srbiji kao da je BiH i njoj svojstvena dijalektika (košmar) kolektivnih prava (Vlaisavljević). Time 100% mašiš politički trenutak Srbije poslednjih 6, a možda i 8 godina.

    Mnogo brate vremena da te se pušta sa ovim da ti prolazi.

  2. “sarajevski istoricar, novinar, urednik…”!? Ima li jos neko u Sarajevu (osim tebe) da te tako percipira?
    I ja se potpisujem kao Lepi. Jos barem jedna osoba me tako dozivljava.

POSTAVI ODGOVOR