Izazov za žene u politici RS: Stazama Biljane Plavšić i Jadranke Kosor?

698

Malo je tema na javnoj sceni RS i BiH u kojima forma dominira nad suštinom u tolikoj mjeri kao u raspravama o zastupljenosti žena u politici. Gotovo rutinski, ponavljaju se identične etape. Tokom dvije ili četiri godine, između izlazaka građana na birališta, jedva da iko i pomene to pitanje.

Međutim, čim se objave izborni rezultati, naprasno se pojavljuje mnoštvo analiza, uglavnom zasnovanih na statistikama. Profesionalni tumači ove problematike, najčešće sa bazama u nevladinom sektoru ili akademskoj zajednici, uredno prebroje pripadnice ljepšeg, a moguće i pametnijeg pola na listama, u parlamentima i vladama.

Zatim uporede realno stanje sa obaveznom kvotom u izbornom zakonodavstvu od 40 odsto, utvrde odstupanja i prigodno lamentiraju nad „konzervativnim društvom“ čije stege, eto, ne dopuštaju potpunu rodnu ravnopravnost.

U finišu uslijedi simptomatična rečenica – „ovo istraživanje realizovano je u okviru projekta“, uz famoznu „zahvalnost fondaciji“ bez koje ne bi bilo moguće još jedno obrtanje solidnog novca, radi malih ili nikakvih efekata u stvarnom životu. Osim ako tu ne računamo činjenicu da su ovakve kampanje odbojne i značajnom broju žena, u čije ime se navodno vode.

A za tu ciljnu grupu teško je upotrebiti bilo kakvu generalizaciju, izuzev jedne – naglašena većina žena ne voli dosadu. Upravo onu atmosferu koja izbija iz stereotipnih pitanja uspješnim gospođ(ic)ama – „kako sve stižu“ i „kako se suočavaju sa preprekama“. Zato bi baš na toj strani biološkog spektra sigurno bilo sluha za nekonvencionalan pristup koji, recimo, podrazumijeva dilemu – šta se postiže ako u izvršnu i zakonodavnu vlast uđe i 90 odsto žena, ukoliko se po ničemu ne razlikuju od kompromitovanih muških primjeraka?

Ipak, pošto je fascincija kvantitetom i ignorisanje kvaliteta realnost, ne samoj u ovoj sferi, nije na odmet „podvući crtu“ i utvrditi – kakvi su dosadašnji dometi žena na političkoj sceni RS.

Prof. dr Ivan Šijaković, sociolog i profesor Fakuteta političkih nauka u Banjaluci, smatra je teško reći da su one koje su ostavile zapaženiji trag to učinile zahvaljujući vlastitim sposobnostima, od znanja, preko prethodnih karijera, do komunikacionih vještina. Od osobina koje su im omogućile uspon u hijerarhiji, on izdvaja odlučnost i upornost u nastojanjima da uspiju, a prije svega lojalnost harizmatičnim liderima-muškarcima i spremnost na kompromise neophodne da opstanu u njihovom okruženju.

– Na političkoj sceni RS i BiH nema mnogo žena, a bilo bi ih još manje da nije bilo insistiranja EU na obaveznom procentu, ranije 30, a sada 40 odsto na listama, mada se ni to ne poštuje dosljedno. S druge strane, u ovoj sredini postoje tradicionalni otpori većem prisustvu žena u politici. Oni su zasnovani, prije svega, na uvjerenju da je to neprilična profesija za žene, jer često podrazmijeva prljavu borbu, punu podmetanja. Takođe, tu je i stav da je politika muški zabran, pa u takvim okolnostima žene nerijetko napreduju zahvaljujući vezama, od porodičnih pa nadalje – kaže Šijaković za Srpska Cafe.

Ivan Šijaković: Ne vjerujem u spremnost Željke Cvijanović i Ane Brnabić da izađu iz Dodikove i Vučićeve sjenke. Njih dvije nisu osobe tog kalibra.

Bez obzira na objektivne i subjektivne limite, ne mogu se zaobići saznanja da su trojici najuticajnijih poitičara unutar konstitutivnih naroda u BiH najbliži saradnici upravo – žene. Vođa Hrvata Dragan Čović se godinama prioritetno oslanja na Borjanu Krišto, čiji je CV pun funkcija sa težinom, od ranije pozicije predsjednika FBiH do aktuelnog položaja zamjenika predsjednika HDZ-a i istog takvog mjesta u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.

Povrh svega, u nedavnom istraživanju CIN-a, ispostavilo se da je baš ona najbogatija od svih prepoznatjivih žena u bh. politici. Među Bošnjacima, Bakir Izetbegović daleko više nego, recimo, Denisu Zvizdiću, vjeruje – sopstvenoj supruzi Sebiji, pa u ovim danima, sa popriličnim utemeljenjem, ona čak slovi za najizvjesnijeg kandidata SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

– Moja žena ima tu harizmatičnu crtu, osvaja srca ljudi, inspiriše ih i zna da komunicira s njima – glasio je Bakirov prošlogodišnji uvod u ovakav rasplet, uprkos brojnim zapažanjima sa društvenih mreža iz kojih se može steći suprotan utisak.

Na kraju, nezavisno od priča o marginalizaciji žena, nesporno je da, od svih osoba iz okruženja, predsjednik RS i lider SNSD-a Milorad Dodik već godinama najveće povjerenje ima u Željku Cvijanović, premijera Srpske. Pošto Dodik namjerava da pravi društvo Sebiji u Predsjedništvu, Cvijanovićeva je, za sada, najveći šefov, a samim tim i stranačko-koalicioni favorit za duel sa Vukotom Govedaricom.

Od izlaska na crtu konkurentu iz SDS-a mogu je „spasiti“ samo ankete koje joj ne daju naročit rejting. Ipak, ako mozaik aktuelnih projekcija SNSD-a bude kompletiran u oktobru, hipotetički, nije isključena situacija sa Dodikom u Predsjedništvu BiH i Cvijanovićevom u palati predsjednika RS.

A takva relacija već otvara prostor za razne scenarije. Kao i pitanja – da li će Željka Cvijanović krenuti putem koji su već prešle Biljana Plavšić u RS, odnosno Jadranka Kosor u Hrvatskoj. U ovim primjerima iz Srpske i regiona imali smo situacije u kojima su „alfa-mužjaci“, Radovan Karadžić i Ivo Sanader, izdejstvovali dolazak žena od povjerenja na njihove dotadašnje funkcije. Jer, bili su prinuđeni da se povuku, a smatrali su da će one, praktično, biti portparoli, te da će im omogućiti da i dalje vladaju iz sjenke, kao sive eminencije.

Ali, avaj, ispostavilo se da je riječ o računima bez krčmar(ic)a, jer su upravo Plavšićeva i Kosor vrlo brzo imale ključnu ulogu u političkoj egzekuciji Karadžića i Sanadera.
Profesor Šijaković je skeptičan prema mogućnosti da situacija u RS nakon oktobra 2018. krene u tom pravcu. Umjesto komparacija Cvijanovićeve sa Plavšićevom i Kosor, njemu je prihvatljivije poređenje sadašnje premijerke RS sa koleginicom u Beogradu, Anom Brnabić.

– Njih dvije nisu osobe tog kalibra. Ne vjerujem u njihovu spremnost da krenu samostalnim putem i da izađu iz potpune sjenke Dodika i Vučića, u kojoj su sada. Jednostavno, predsjednici RS i Srbije nemaju žensku alternativu, a i sa Milom Đukanovićem u Crnoj Gori ista je situacija – smatra Šijaković.

Kada je riječ o nekadašnjoj predsjednici RS i ranijoj premijerki Hrvatske, Šijaković ocjenjuje da one jesu imale intelektualnu snagu, ali dodaje da u razlazu Biljane Plavšić sa Karadžićem, odnosno Jadranke Kosor sa Sanaderom, presudnu ulogu nisu imale njihove unutrašnje pobude.

Vučić se trebao zvati Maja Gojković

U razgovoru za Srpska Cafe, prof. dr Ivan Šijaković otkrio je malo poznat detalj – da je prva personalna „karta“ na koju je igrao spoljni faktor u pokušajima da ideološki transformiše Srpsku radikalnu stranku u Srbiji, u stvari, bila Maja Gojković, sadašnja predsjednica Narodne skupštine.
– Međutim, od upućenih sagovornika u Beogradu, oni su čuli mišljenja da je to promašena ideja i da Gojkovićeva ne posjeduje kapacitet kakav im je potreban. Od domaćih izvora sugerisano im je da idu direktno na Nikolića i Vučića i da će dobiti ono što očekuju, što se na kraju i desilo, s formiranjem Srpske napredne stranke – objasnio je Šijaković.

– One su povukle takve poteze pod uticajem spoljnjeg faktora. Ne isključujem mogućnost da u budućnosti neko s tih adresa pokuša da uradi nešto slično i sa Cvijanovićevom i Brnabićevom, ali nisam siguran da to može da ima iste posljedice – zaključuje Šijaković.

Kao djelimični izuzetak u današnjoj srpskoj politici sa obe strane Drine, naš sagovornik pominje Zoranu Mihajlović, koja pokazuje izvjesnu dozu otpora prema Vučićevom autoritetu, ali još ne prelazi „crvenu liniju“.

U tom kontekstu, ima smisla ukazati i na Anu Trišić-Babić, nekadašnju zamjenicu ministra spoljnih poslova BiH i sadašnju članicu Predsjedništva SNSD-a. Ona je, istina, po svim dostupnim saznanjima, potpuno lišena vlastodržačkih ambicija na nivou RS. Međutim, kao i u slučaju Zorane Mihajlović, Trišić-Babić izdvaja se javnim istupima koji su uvijek apsolutno na fonu oficijelne politike Brisela i Vašingtona, od zalaganja za članstvo u NATO-u pa nadalje.

To otvara teren za razne sumnje u iskrenost proistočnih stavova koje donekle iznosi Vučić, a otvoreno Dodik, jer su obojica skloni kadrovskim čistkama u svom okruženju za daleko sitnije „prekršaje“. Međutim, neskriveno soliranje ove dvije dame, ipak, ćutke tolerišu.

Iz sivila niza SNSD-ovih ministarskih i poslaničkih ženskih vedeta, ili jednokratnih bljeskova i brzopoteznih odlazaka u zaborav u redovima stranaka u Savezu za promjene, danas se izdvaja tek Aleksandra Pandurević, potpredsjednica SDS-a. Nije sporno, u trenutku kada je Mladen Bosić obznanio da se povlači sa mjesta predsjednika stranke, a Vukota Govedarica još nije izašao u prvi plan kao nasljednik, Pandurevićeva jeste odmah demantovala sporadične procjene da bi ona mogla da zasjedne u vruću stolicu lidera najveće opozicione partije.

Od Aleksandre Pandurević ovdašnja javnost sigurno nije čula posljednju riječ, što se tiče uloge u SDS-u

Ipak, pristajanje na ovakav rasplet ne znači i potpuno odsustvo drugačijih planova za budućnost, tako da od ove elokventne poslanice u Parlamentu BiH, jedne od onih koje oštro polarizuju publiku – na simpatizere i „hejtere“, javnost u RS sigurno nije čula posljednju riječ, što se tiče uloge u SDS-u.

Mada su izražene rezerve prema kapacitetu svih ovih žena da nastave tradiciju Biljane Plavšić i Jadranke Kosor u RS i regionu, treba podsjetiti da, recimo, par godina prije 1997. niko nije mogao ni zamisliti šta će snaći Karadžića sa osobom kojoj bi se u ratnom periodu teško pripisale kasnije „pučističke“ namjere. Ista reputacija pratila je i Sanaderov odabir „čuvara plaže u zimskom periodu“, 2009. A ipak, obe su napravile krajnje neočekivan korak. Po cijenu da „patrijarhalci“ s kojima su raskrstile nazivaju „izdajom“ ono što je za njih bio isključivo „pragmatizam“.

Ipak, to je sve udaljenija prošlost. Eventualne reprize u bliskoj budućnosti zaslužuju i novu terminologiju, usklađenu sa „duhom vremena“. Možda bi bilo u redu da se za potencijalne solo-karijere poznatih žena u ovdašnjoj politici, ako se već traga za svježijim formulacijama, jednostavno kaže da su – posljedica „strukturalnog dijaloga“.

Saša Bižić

Portal SrpskaCafe od sada pratite i putem naše Android aplikacije koju možete besplatno preuzeti ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR