Vuk Bačanović: Katarza, ali ne po Mektiću

1074
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, novinar i urednik. Nakon što je izrazio, za sarajevsku javnost, nepodobno mišljenje, živi i radi na relaciji Mostar-Beograd.

U jednoj prastaroj, odličnoj, epizodi South Parka, Kyle Broflovski i Stan Marsh oktrivaju globalnu zavjeru unutar globalne zavjere. Vlada stoji iza svih mogućih konstruisanih scenarija.

Ali na način da ih izmišlja da bi ljudi živjeli u strahu od silne, moćne, nadasve zajebane vlade koja sve kontroliše, bez da shvate da se radi o grupi nesposobnjakovića kojoj svako malo ispadaju konci iz ruku. U našoj verziji South Parka stvari stoje kudikamo smješnije. Sagledavši sve istupe državnog ministra bezbjednosti, Dragana Mektića, posljednjih nekoliko mjeseci, on i grupa koja se naziva Savjetom ministara BiH kao da se takmiči ko će isfabrikovati smješniju teoriju opasnosti po državu, a onda izigravati kako se s njom bore. Ne bi li bili shvaćeni kao bilo kakav relevantan savjet, bilo kakvih ministara.

Stvari ispadnu još gore kada se Mektić počne boriti sa prošlošću, pokušavši je naštimati tako da on bude inicijator katarze. E da bi onda ispalo da skup neartikulisanih polurečenica i mrmljanja koje je, na sebi svojstvenom, nemuštom jeziku, provalio u Večernjakov diktafon i nisu ono što je zaista mislio, te da mora hitno dobiti saznanja na osnovu postojećih indikatora šta je uopšte rekao kako bi se sjetio šta je uopšte mislio. Pa ipak, u toj klovnovskoj i tragičnoj tački ministrovoj izrečena riječ “katarza” nije bez značaja.

Katarza (grč. ϰάϑαρσıς), encklopedijski definisana znači “ispaštanje i pomirenje sa sobom”. U onome što Mektić zapravo jeste, pa “nije” rekao, jeste da Srbi, baš kao i postnacističko njemačko društvo poslije Drugog svjetskog rata, treba da dožive katarzu radi Srebrenice. Iako su nacisti u svim svjetskim lošim i površnim analizama ratova i pokolja postali opšte mjesto i parametar po kojem se mjere opasnosti i užasi, ali i oblici katarze; I iako je, u tom smislu, posve besmisleno jedan višestruko kontrolisani građanski rat uspoređivati sa nacizmom, ostaje činjenica da društvo u Republici Srpskoj nije prošlo kroz katarzu radi Srebrenice.

Ono je i dalje u fazi ispaštanja, ali ne, u tom smislu, pomirenja sa sobom. A zašto je to tako? Dijelom zbog toga što se istinska katarza u vezi sa događajima iz 90-tih ne isplati ni jednoj od vladajućih struktura u bišoj Jugoslaviji. Kao i zbog toga što je prepuštena različitim profesionalnim pravednicima, od nevladinog sektora do uvlakača zapadnim činovnicima, kojima samima trebaju desetine drugačijih katarzi. A među koje se, vrlo uspješno gura i ministar Mektić i njemu slični. Drugim riječima, nikome tu nije stalo do pomirenja sebe i drugih sa sobom, nego sa vlastitom korišću od izgovaranja praznih riječi. Jer katarza ne podrazumijeva vječni ostanak u fazi ispaštanja i grižnje savjesti. A to je, sa svim političkim benefitima koji iz toga proizlaze, jedino što se Srbima politički i intelektualno nudi.

U takvom ozračju, političkih i intelektualnih elita, koje strahuju da bi “naša” društvena katarza mogla ispasti veća od “njihove”, te nas tako učiniti slabijim pred vječno nedobronamjernim susjedima i, u svemu pregonećim, dušebrižnicima, Srebrenica se ili ignoriše ili ponižava. Traženjem raznolikih izgovora i (ne)mogućih kontekstualizacija koje bi je umanjile ili opravdale. Ili je glavna tema u sklopu mučnog društvenog pretvaranja da u vezi nje nemamo grižnje savjesti. Jer, eto i mi smo kroz mučnu istoriju svašta prošli.

Ali ko, zapravo, zna išta istinito o našoj istoriji? Mnogi su zaboravili bulažnjenje tobože velikog đenerala o “osveti Turcima” na ovim prostorima, jer tako nas uče Kosovski zavjeti, loši film “Boj na Kosovu” i kojekakvi drugi, potpuno konstruisani etički nacionalni momenti koji se nikada nisu zbili. A zaboravlja se npr. onaj divni dijalog Bajazita i budućeg despota Stefana Lazarevića koji bilježi Konstantin Filozof. U kojem ostarjeli Bajazit, poput Broja 1 iz Alan Forda, u stilu “ja sam doduše star, ali poslušaj ove moje mudre riječi”, Stefanu kao “najstarijem i vazljubljenom sinu” poručuje sljedeće: “Mnogi moji sinovi ustaće brat na brata i svaki od njih slaće ka tebi molioce za pomoć, ili samo za ljubav, a ne neprijateljstvo. Dočekavši ovo vreme, održaćeš ne samo svoje krajeve, nego (osvojićeš) i druge predele oko cele svoje zemlje, i nazvaćeš se veliki i preslavni vladar. I sada ćeš držati svoju zemlju u svojoj granici. Poslušaj mene i ja ću ti kazati šta treba da činiš. Dok sam ja u životu, potrudi se i satri svoje silne i dovedi na svoju volju, jer tada (posle smrti moje) ćeš hteti i nećeš ništa uspeti. Zato bilo blagorodne, bilo nište od svojih ljudi izdigni, i učini slavnima te da zajedno s tobom vladaju. A kletvenike sve ućutkaj i njima slične.”

I kakve li istorijske ironije da su riječi onog tobožnjeg negativca iz glupog filma, onog sa mrkom facom Branislava Lečića, a zbog kojeg je mnogi domaćin našao razlog da ratuje “protiv Turaka” i još gore od toga, upravo one u kojima je sadržan sva suština katarze jednog društva. Pokajati se, iščistiti i nastaviti dalje, bez da te iko zbog smije ponižavati. Voditi mudru politiku i slušati blagorodne, a ne silne.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

2 KOMENTARA

  1. Nekad poslije rata kod Bosnjaka je bilo uticajno udruzenje logorasa. Njih danas nema a sve su karte nakon presude bacene na taj genocid u Srebrenici ne bi li se Srbi prikazali genocidnim.

POSTAVI ODGOVOR