Kosova polja Dodika i Izetbegovića

593
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović

Srpsku istoriju vrlo cijenim. Ne iz ugla fantasta ili romatičnog nacionaliste koji je, nažalost, češće potencijalni šoven, nego zanesena budala.

Cijenim je iz ugla kritike onoga što je svojevremeno – a to bijaše čak prije austorugarske okupacije zemalja Bosne i Hercegovine – izrekao engleski rankeovski mislilac James Anthony Freud. Da je da je istorija “nalik dječoj slagalici sa slovima pomoću koje možemo da ispišemo svaku riječ koja nam se prohtje”, te da “treba samo da izaberemo slova koja želimo, da poređamo onako kako nam se dopada, a da onim slovima koja nam ne služe svrsi ne progovorimo ni riječi.”

Iako je Freudova kritika, zapravo, bila lament nad onim u šta se istorijska nauka još onomad znala pretvoriti, ne može, a da se ne zaključi da “obiljem slova koja služe svrsi”, služi prvenstveno istorija u službi dnevne politika. Tako je Bakir Izetbegović prije par dana ocijenio da je “istorija na našoj (bošnjačkoj op. a.) strani”, da se “Republika Srpska ne može otcijepiti bez rata” i da je bi bilo korisno da BiH prizna Kosovo.

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik je ipak ocijenio da “Beograd iz svojih razloga mora ostati na međunarodnom principu teritorijalne nedjeljivosti, imajući u vidu Kosovo” jer je “to je najvažnije državno pitanje Srbije” i da je “isto tako, najvažnije nacionalno pitanje Srbije Republika Srpska”.

Zlobnici bi rekli da su i Izetbegović i Dodik saglasni da BiH mora priznati Kosovo, pogotovo, s obzirom da je Dodik, kritikujući licemjerstvo međunarodne zajednice konstatovao da “Albancima i Srbima koji ratuju i ubijaju se, međunarodna zajednica kaže – raziđite se”, dok “Muslimanima i Srbima koji takođe ratuju i ne vole se, kažu – morate da budete zajedno.”

Na stranu sada šta se zaista mora i ne mora, ali ako ćemo ići s pretpostavkom da je novinar istoričar sadašnjosti i da svoje tekstove “ne treba pretjerano opteretiti izrazima moralnog gnjeva… bez neposrednog korišćenja prolaznog moralnog rječnika društva u kojem istoričar živi” (Richard Evans), onda ćemo situaciju, ipak, posmatrati ponešto drugačije.

Za Dodika se može reći svašta, osim da nije shvatio onaj čuveni, dramski samrtnički monolog Miloša Obrenovića: “Srbi i istina? Ne ide. Srbi su uvijek voljeli pogrešne ljude. Crnog (Karađorđa op. a.) vole jer je crn. On je pobjegao, ja sam ostao. Ja! A sad me ni u pjesme neće. Mrze me jer su sa mnom pobijedili. Srbi poraz vole. Srbi su jedini narod pod kapom nebeskom koji poraz slavi. Mrze me jer sam uvijek bio za carstvo zemaljsko, a ne za carstvo nebesko. Guju sam vam ispod praga izvukao. Sad možete da psujete državu i vladaoca zato što ih imate. A kad je bilo stani, pa'ni, onda je bilo drž’ Miloše, uzmi Miloše, moli Miloše, kleči Miloše…”

Možda nezavisnost Republike Srpske Srbima baš nikada neće i ne može pasti u krilo kao zrela jabuka, ili kao Albancima nezavisno Kosovo. Možda baš to ne bude ono što im je potrebno. Međutim, mudar trgovac koji zna i da otima i da iznuđuje i da moli i da kleči kada treba, zna šta je dizanje cijene. Kao i to šta je strategija, a šta taktika. I da prvo ne može biti podređeno drugom kada je u pitanju ultimativni nacionalni interes. Šta god da mu se može zamjeriti, a ta lista je kao kod svakoga koji se bavi nečim krupnim pozamašna, Dodik će pred dežurne moralizatore uvijek izaći sa Miloševim argumentom. Odnosno sa nečim što će, s obzirom na političke sposobnosti opoziconara, zvučati poput: “Žalite se do mile volje, jer da mene nema ne biste se imali na šta žaliti.” Ili: “Zašto bih vam rekao istinu o Kosovu, kada vi baš volite da vas se o tome laže? Srbi i istina, već smo utvrdili, ne ide.” Ili još bolje: “Zašto ne bih licitirao sa gubitkom nečega što vi ionako volite da izgubite?”

Bakiru Izetbegoviću je u cijeloj situaciji unekoliko teže. Parčići od kojih valja sklopiti smislenu slagalicu su mu ponešto neuklopljiviji. Njegov otac je, doduše, shvatio nešto slično knezu Milošu. Bošnjaci i istina? Ne ide. Bošnjaci su jedini muslimani pod kapom nebeskom koji baštine hrišćanske simbole i čiji nacionalizam uključuje borbu Vlatka Vukovića na Kosovu polju protiv drugih muslimana. I vjerovatno jedini narod pod kapom nebeskom koji toliko perverzno uživa u samoprividu vlastitog jada i siromaštva. Oni, doduše, ne slave poraze, što nije ni čudo. Jer sem poraza, kada se ne lažu o pobjedama, ništa drugo odavno nisu doživjeli, pa im to nije previše zanimljivo. Ali opet, zašto onda ne licitirati pobjedama koje se još nisu ostvarile, a kako stvari stoje nikada i neće, za državu koja to nikada nije bila? Ili: “Zašto ne bih licitirao dobitkom nečega što ionako nikada nećete dobiti?”

Spomenuti filozof istorije Evans je u svojoj prilično duhovitoj knjizi “U odbranu istorije” primijetio da istoričari na raspolaganju imaju daleko bolje retorsko oruđe od moralisanja, a to je, između ostalog, pripovjedanje bez komentara o hrabrim djelima pobunjenika i prkosnika. Drugim riječima, ko zna. Možda se hrabri i prkosni lažoljupci, nakon svega, ipak nađu na pola puta. Ili laži.

Vuk Bačanović

Portal SrpskaCafe od sada pratite i putem naše Android aplikacije koju možete besplatno preuzeti ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR