Pjesma ostaje ista

374
Robert Plant

“Umorni su Gilan i Plent, ubila ih velika lova, sveža krv je novi val”. Nekih 40 godina ranije profesor matematike iz Novog Sada, Čonta, je pretpostavljam iskreno mislio ovo što je pjevao na singlu “Bolje da nosim kratku kosu” njegove “Pekinške patke”.

Možda je kod Iana Gillana i bio u pravu, ta uostalom on i jeste skratio kosu, i više ne može da otpjeva onaj dio iz “Child In Time”, ali se nije mogao previše prevariti nego što jeste u slučaju ovog drugog gospodina.

Robert Plant, ne samo da nije nikad skratio svoju kosu, nego ne znam o kakvom bi se umoru moglo pričati kada je i nakon ovoliko godina otkad su njega i Led Zeppelin prozivali kao dinosauruse u boljoj formi nego ikad. Danas mu izlazi novi album “Carry Fire” koji održava visoke standarde koje je sam nametnuo u zadnjih 15 godina svoje solo-karijere.

Od “Dreamland” albuma iz 2002. nije mu se omakao nijedan čak ni prosječan, a o tome koliko je uspješan bio izlet sa Alison Krauss ne treba ni govoriti.

Percy, kako ga znaju u njegovom rodnom West Bromwichu, je već odavno posložio stvari u svom životu, pri čemu se između ostalog misli i na The Sensational Space Shifters, bend koji ga savršeno razumije i prati dugi niz godina.

Na “Carry Fire” oni su još jednom ponudili kompletan asortiman što znači da ćete na njemu naći sve ono na što vas Plant asocira, a kako njihovo ime asocira u stanju su da mjenjaju oblik kako god to zaželi njihov gazda. Uvodna “The May Queen” je ‘ladno mogla da se nađe na trećem, najakustičnijem, albumu Led Zeppelina koji je ponajviše bio uronjen u onu britansku folk stranu tog velikog benda. Muzički ona kao da je upravo sad izašla sa tamo opjevane velške Bron-Yr-Aur farme, dok tekstualno pripada onoj Robertovoj seksi dimenziji koje nikad nije falilo u doba Zeppa.

Primjereno godinama, sada ipak ne zavija kao mužjak, ali uvodni stihovi “Lezi dole, u slatkoj predaji” jasno govore da ovaj vuk osim dlake nije promijenio ni ćud. OK, nije primarno za današnju priču, ali u ovom kontekstu moram da pomenem da ima i sina sa bivšom svastikom.

Nije zanemarena ni fascinacija svjetskom da ne kažem world music. Plant je zajedno sa Pageom često posezao za muzičkim naslijeđem Afrike, pa tako i ovdje naslovnom pjesmom dominira tema kakvu bi sa zadovoljstvom potpisali npr. naši “S vremena na vreme”. Da ne pomislite da sam prolupao, poslušajte njihov prvi album i “Temu za šargiju” iz 1975, biće mnogo jasnije.

Kako se u jednom periodu njegove karijere kroz rad sa “The Honeydrippers” bavio i izvornim rokenrolom u formi rokabilija, čak i to može da se čuje ovdje. Dokaz tome je i “Bluebirds Over the Mountain”, originalno pjesma Ersela Hickeyja proslavljena u verziji Ritchieja Valensa. Percy ju je uz pomoć Chrissie Hynde pretvorio u nešto potpuno deseto. Psihodeličnu vožnju gdje se preko stamenog ritma provlači violina Setha Lakemana a u pozadini čuje Plant kako zapjevava na način sličan onom u središnjem dijelu “Whole Lotta Love”, prije nego Bonzo grune a Jimmy opali onaj legendarni solo. Ovdje takvog klimaksa nema, a ta razuđenost i konstantna tenzija koja lebdi u vazduhu su jedna od glavnih karakteristika cjelokupnog materijala koji nam je ponuđen. On se i dalje prvenstveno bavi onim što najbolje zna – pjevanjem, a iz grupnog autorskog potpisa ispod pjesama jasno je da Justin Adams i ekipa imaju punu slobodu da oboje panoramu sa elektronikom, semplovima i lupovima. Sve dok “song remains the same”, dakle dok je pjesma ista, ona prepoznatljivo Plantovska.

Sa “Carry Fire” Plant je nastavio da se dokazuje kao jedna od rijetkih živih rokenrol legendi koja je uspjela da se izbori sa teretom ogromne zaostavštine iza sebe. Nijednog momenta je ne prezirući jer zna bitnost tradicije, on se svjesno opredijelio za neke nove puteve koji odudaraju od nje sasvim dovoljno da te ne bude iritantno, a u isto vrijeme da zvuči svježe.

U odnosu na preostalu dvojicu bivših Zeppova očigledno je da on ima najmanje emotivnih veza prema bendu koji je izvršio pravu revoluciju tvrdog zvuka zasnovanom na bluesu. On je najveća prepreka vlažnom snu njihovih i dalje brojnih obožavalaca, turneji. Njega to jednostavno ne zanima, i kao što reče u jednom davnom intervjuu: “Nije nas ista vučica zadojila, pa da moramo da se trpimo ako nećemo”.

Neko je rekao: “Da bi bio lučonoša, prvo moraš imati taj plamen u sebi”. Plamen Roberta Planta je jednako živ kao i prvog dana.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Portal SrpskaCafe od sada pratite i putem naše Android aplikacije koju možete besplatno preuzeti ovdje.

NEMA KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR